Revizor – Nikolaj Vasiljevič Gogolj

Bilješka o piscu

Nikolaj Vasiljevič Gogolj je začetnik ruskog realizma. Mada je, poput Puškina, započeo svoj rad u znaku romantizma on je začetnik nove književne škole za koju će i sam Dostojevski reći „svi smo mi izašli iz Gogoljevog šinjela.“ On je duboko nacionalni, ruski književnik. Lav Tolstoj je sažeo Gogoljevu ličnost u nekoliko riječi:“Gogolj je džinovski talenat, divno srce, mali strašljivi, bojažljivi duh.“

Rodio se 1809. godine u mjestu Soročinici u Ukrajini, u imućnoj porodici Vasilija Afanasjeviča, ukrajinskog književnika. U toku gimnazijskih godina napisao je nekoliko pjesama, tragediju Razbojnici, istorijsku pripovijetku Braća Tvjordislaviči, satiru Nešto o Nežinu ili glupaci ne pišu zakon. Napisana djela nisu sačuvana.

Na priredbama je glumio komične uloge staraca i starica. Godine 1826. je počeo da piše Knjigu o svemu i svačemu gdje je unosio podatke o ukrajinskoj etnografiji i narodnu poeziju. U Petrograd je otputovao 1829.  i tamo bez uspjeha pokušao da postane glumac. Putuje u Njemačku. Postaje sitan kancelarijski činovnik u nadleštvu za državna imanja. Počinje da radi na pripovijetkama iz ukrajinskog narodnog života. U časopisu Otadžbinski zapisi objavljuje svoju prvu pripovijetku Basavrjuk ili veče uoči Ivanj – dana.

Sa Puškinom se upoznaje 1821. godine. Postao je docent na katedri za istoriju Petrogradskog univerziteta 1834. godine. Objavljuje zbirke Arabeske i Mirgorod godine 1835. sa pripovijetkom Taras Buljba. Odaziva se Puškinovoj želji i prihvata rad u časopisu Savremenik. Godine 1836. je završio komediju Revizor po motivu koji mu je ustupio Puškin. Prikazuje ga najprije Aleksandrijsko pozorište u Petrogradu, a zatim Mali teatar u Moskvi. Objavljuje prvi tom Mrtvih duša 1842. godine. Reakcionarna kritika ga napada istom žestinom kao i poslije prikazivanja Revizora. Odlazi u inostranstvo i priređuje cjelokupna djela u četiri toma. Objavljuje reakcionarnu knjigu Izabrana mesta iz prepiske sa drugovima (1847) apoteozu samodržavlja i kmetstva. Po drugi put 1852. godine spaljuje neke od glava Mrtvih duša, doživljava duševno rastrojstvo i umire.

Analiza djela

Revizor spada među najjednostavnije pisane Gogoljeve tekstove. Rijetko koje djelo je pisac tako dugo i uporno popravljao, stezao do aforističnosti.

Pojavu Revizora reakcionari su dočekali neprijateljski, liberali – hladno, revolucionarna kritika – oduševljeno. Pisac je kao epitaf za ovo djelo uzeo narodnu izreku: „Ne krivi ogledalo ako ti je lice ružno.“ Ovu komediju su žestoko napadali. Revizor doživljava fijasko na prvoj predstavi u Petrogradu. Osuđivali su ga da je narušio apsolutne zakone umjetnosti. Tvrdilo se da Gogolj nije originalan. Osporavajući mu realističnost, govoreći da mu je djelo zasnovano na anegdoti koja je svima poznata i napisana pod zapadnim uticajem. Na prvom mjestu osporavan je društveni značaj komedije. Ovo je Gogolj napisao o komediji:

Kada je nastala, komedija je bila društvena, narodna tvorevina. Bar ju je takvom smatrao njen otac Aristofan. Kasnije ona je zašla u uski klanac pojedinačnog zapleta, dobila ljubavni tok, jedan te isti neminovni zaplet. Zato je toliko slab taj zaplet kod najboljih komediografa, toliko su ništavni ti pozorišni ljubavnici s njihovom papirnatom ljubavlju!“

Demokratska Rusija je bila oduševljena Revizorom, smatrala je Gogolja za velikog pisca. Čitava tadašnja omladina bila je oduševljena Revizorom. Ponavljali su jedan drugome napamet scene. Nakon prvog štampanog izdanja, on je unio u tekst mnoge značajne dopune i izmjene. Prikazao je široku sliku birokratske Rusije. Provincijalski činovnici, na čelu s načelnikom, nisu samo jedna ljudska komora čudaka, glupaka, podmitljivaca i tupih birokrata – to je satirična slika birokratske Rusije u cjelini. U ovom djelu je odlučio da skupi sve što je ružno, sve nepravde koje se čine. Njegova satira rodila se iz težnje da svoj narod vidi slobodnim i moćnim.

Likovi nisu groteskno – hiperbolične karikature – to su realni, stvarno ljudski likovi. Ova komedija ukazuje koliko je Gogolj shvatao opštenarodni značaj pozorišta, njegov moralni uticaj, njegovu vaspitnu ulogu. Njegovi junaci su istorični. Na jednostavan način ostavlja prostor za glumu. U Revizoru, samo jedna rečenica i to prva (pozvao sam vas, gospodo, da vam saopštim veoma neprijatnu vijest: dolazi revizor) i drama je već počela. Data je fabula i njen glavni impuls – strah. Ova komedija je lišena radnje kao osnovnog dramskog obilježja. Kod njega nema scenskog kretanja. Razvitak karaktera kod Gogolja podrazumijeva razvitak radnje. Gogolj je gradio sukob na fabuli u čijoj je osnovi anegdota. Strah je izobličio perspektivu, promijenio vidokrug. Neodoljiva Gogoljeva komika podsjeća na prisilno buđenje iz sna. Anegdoti na kojoj počiva ova drama su odricali nacionalnost. Puškin je unio u građu za svoje djelo ali je ustupio Gogolju. Anegdotu je razvio u komediju. Ljapkin – Tjapkin, Špekin, Ana Andrejevna i Marja Antonovna su epizodni i prosječni junaci kako u životu, tako u komadu. Osip je poput renesansnih slugu vječito gladan i pametniji do svoga gospodara.

Neki su čak osporavali Gogolju dar kao piscu dramskih djela. Tvrdili su da Gogolj ne zna da stvori strogi siže komedije. Ukazivalo se na sličnost Revizora s komedijom Putnik iz prestonice. Komedija jeste slična Revizoru, ali je sličnost spoljašnja. Revizor nije priča o varalici uopšte, nego o truloj Nikolajevoj državi. U Revizoru pada u oči da uopšte nema mladih činovnika – mlad je samo Hlestakov. Ovo istorijski nije tačno: baš u to vrijeme prestonica je počela da šalje u službu u provinciju na desetine mladih ljudi. Hlestakova su u gradu smatrali za činovnika nove formacije i to je Gogolj imao na umu. „Mlado činovništvo, nova birokratija stigla je do ovoga grada u liku Hlestakova i to nije slučajno.“

Vlada Nikolaja I je osjećala neophodnu potrebu za činovnicima novog tipa. Godine 1828. je stvoren žandamerijski korpus. Otpočele su raznovrsne revizije, postala je obična pojava da se činovnici pojavljuju inkognito. Pisana su i književna djela koja su pjevala slavopojke tajnim revizorima. Revizor je u svemu, u svakoj sitnici i motivu sižea – istorijski vijerna i duboko originalna umjetnička pojava.

Sadržaj Revizora predstavlja rješenje koje proizilazi iz novog shvatanja dramaturgije. Novu dramu je suprotstavio melodrami koja je u životu tražila neobično, s druge strane suprotstavio ju je Molijeru. Gogolj je zahtijevao jedinstvo karaktera i sižea.

Odlomak iz pisma koje je autor ubrzo nakon prve predstave pisao jednom književniku

Revizor je prikazan – i u duši mi je tako turbono, tako čudno…očekivao sam, znao sam unapred kako će se sve odvijati i uprkos tome obuzelo me tužno i ubistveno – mučno osećanje. Meni je moje delo izgledalo mrsko, besmisleno i činilo mi se da uopšte nije moje.

Glavna uloga je potpuno promašena: tako sam i pretpostavljao. Hlestakov je jednostavno ispao običan lažov – bledo lice koje se tokom dva veka pojavljuje u jednom te istom ruhu. On uopšte ne obmanjuje; nije lažov po profesiji; on sam zaboravlja da laže i gotovo veruje u ono što govori. On je pustio sebi na volju, raspoložen je, vidi da sve teče glatko, slušaju ga. Kod nas glumci uopšte ne umeju da lažu. Oni zamišljaju da lagati znači jednostavno trućati. Ja sam skoro ubeđen da bi Hlestakov bio bolje odigran da sam ovu ulogu poverio nekom glumcu koji nema nimalo talenta i rekao mu samo da je Hlestakov čovek promućuran, možda čak i dobronameran. Kod Hlestakova ništa ne treba da bude oštro izraženo. Pripada onom krugu koji se, po svoj prilici, ničim ne odlikuje od drugih mladih ljudi. On je mlad čovek, činovnik i lakomislen. Ovo lice mora da bude tip sa mnogim osobinama rasejanih u raznim ruskim karakterima, ali koje su se ovde slučajno sjedinile u jednom licu. Svako je makar za trenutak, ako ne za nekoliko trenutaka bio Hlestakov, ali razumljivo, to ne želi da prizna. I moja sabraća, grešni književnici , bivaju ponekad Hlestakovi. Dakle, zar se u mome Hlestakovu ne vidi ništa od ovoga? Zar je on jednostavno bledo lice, za koje sam se ja, obuzet kratkotrajnim oholim raspoloženjem zanosio mišlju da će mi jednog dana glumac s velikim talentom biti zahvalan za usredsređivanje u jednom licu toliko raznovrsnih osobina, koje mu pružaju priliku da namah pokaže sve raznovrsne strane svoga talenta. I evo, Hlestakov je ispao nezrela, ništavna uloga! To je teško i jetko – mučno. Od samog početka predstave sedeo sam tužan u pozorištu. O oduševljenju i prijemu publike nisam se brinuo. Plašio sam se samo jednog sudije koji je sedeo u pozorištu – i taj sudija bio sam ja.

Talentovanog glumca neće zaustaviti okviri koji su mu dati, kao što reku neće zaustaviti granitne obale.

Upozorenje onima koji bi želeli da igraju Revizora kako treba

Najviše se treba čuvati da se ne bi upalo u karikiranje. Ništa ne treba preuveličavati ili trivijalno prikazati, čak ni u sporednim ulogama. Glumac mora posebno da se trudi da bude skroman, i što jednostavniji i čak plemenitiji nego što je to u stvari lice koje se prikazuje. Razborit glumac pre nego što shvati sitne ćefove i sitne spoljašnje karakteristike lica koje glumi, treba da nastoji da shvati opšteljudski značaj uloge.

Jedna od glavnih uloga je uloga gradonačelnika. Taj čovek najviše brine da ne propusti ono što mu dopadne šaka. Zbog te brige nije imao vremena da se bolje zagleda u sebe. Postao je tlačilac, ne osećajući lično da je tlačilac, jer u njemu nema zlobne želje da tlači; postoji samo želja da uzima sve štogod mu iskrsne pred oči. On je namah oprostio trgovcima koji su smerali da mu dođu glave. Njegovi nervi su napeti. Kad je strah zamenila nada i radost, oči su mu se malo raspametile od toga i postao je podložniji prevari. Kad je shvatio da mu je revizor dopao šaka i da nije strašan i da se čak orodio sa njim, prepušta se poletno radosti pri samoj pomisli od tome kako će mu život odsad biti plandovanje usred gozbi. Zato je iznenadna vest o dolasku pravog revizora za njega, više nego za sve ostale, udar groma, i njegov položaj postaje uistinu tragičan.

Sudija je čovek koji nije toliko ogrezao u mito; njemu čak i nije stalo da nanosi nepravdu, li strasno voli lov sa psima. Zbog njega je počinio mnoštvo raznih nepravičnosti. Njegovo samozadovoljstvo treba da se odrazi na licu glumca.

Školski nadzornik nije ništa drugo do čovjek preplašen od čestih revizija. Treperi kao list na vijest o revizoru. Glumac koji igra ovu ulogu ima zadatak samo da izrazi trajan strah.

Upravnik pošte  je prostodušan čovek koji gleda na život kao na skup interesantnih zgoda za ubijanje vremena, koje on u izobilju nalazi u pismima koje otvara.

Književni rod: drama;

Književna vrsta: komedija;

Tema: činovnička korupcija;

Ideja: riba od glave uvijek smrdi;

Mjesto radnje: carska Rusija;

Vrijeme događaja: devetnaesti vijek;

Likovi

(Komedija u pet činova)

Lica: Anton Antonovič Skvoznik – gradonačelnik, Ana Andrejevna – njegova žena, Marija Antonovna – njegova kći, Luka Lukič Hlopov – školski nadzornik, njegova žena, Amos Ljapkin – Tjapkin – sudija, Artemij Filipovič Zemljanika – upravnik bolnice, Ivan Kuzmič Špekin – upravnik pošte, Petar Ivanovič Dopčinski, Petar Ivanovič Bopčinski – gradske spahije, Ivan Hlestakov – činovnik iz Petrograda, Osip – njegov sluga, Hristijan Ivanovič Hibner – sreski doktor, Fjodor Ljuljukov, Ivan Rastakovski, Stepan Koropkin – penzionisani činovnici, ugledne ličnosti u gradu, Stepan Iljič – policajski pisar, policajci, Abdulin – trgovac, Fevronja Petrovna Pošljopkina – bravareva žena, Miška – gradonačelnikov sluga, kafanski momak, gosti, gošće, trgovci, građani, molioci.

Gradonačelnik: čovjek koji je ostario u državnoj službi i na svoj način promućuran. Iako je podmitljivac, pravi se da je čestit. Dosta je ozbiljan u izvijesnoj mjeri čak i mudrica. Ne govori ni glasno, ni tiho, ni mnogo, ni malo. Svaka mu je riječ umjesna. Crte lica su mu oštre i grube kao u svakoga ko je otpočeo mukotrpnu službu od najnižeg čina. Prelaz iz straha u radost, iz poniznosti u oholost dosta je brz. Obično nosi uniformu sa oznakama čuna na okovratniku mundira i visoke paradne čizme sa mamuzama. Kosa mu je pošišana, prosijeda.

Ana Andrejevna: gradonačelnikova žena, provincijanska koketa, još ne u godinama, djelimično vaspitana na romanima i spomenarima, djelimično u brigama oko svoje ostave i djevojačke sobe. Veoma je ljubotljiva i kad joj se ukaže prilika, ispoljava taštinu. Ponekad zagospodari svojim mužem samo zato što on ne zna šta da joj odgovori; ali se ta vlast ograničava na sitnice i svodi na prijekore. Ona se tokom predstave četiri puta preoblači u različite haljine.

Hlestakov: mladić od 23 godine, vitak i suvonjav, priglup i „malo udaren“. Jedan od onih ljudi koje u kancelarijama smatraju lakomislenim. Govori i radi bez ikakvog razmišljanja. Nije u stanju da usredsredi pažnju na bilo koju misao. Govor mu je isprekidan a riječi neočekivano izlijeću iz usta. Obučen je po modi.

Osip: sluga, onakav kako obično izgledaju sluge u poodmaklim godinama. Govori ozbiljno, gleda preda se, mudrica je i voli da samom sebi drži pridike na račun svoga gospodara. Glas mu je gotovo uvijek ujednačen, a kad razgoavara sa gospodarem postaje strog, osoran i grub. Pametniji je od svoga gospodara i oštroumniji. Ne voli mnogo da govori i podli je lupež. Njegova odjeća je sivi ili plavi iznošeni kaput.

Bopčinski i Dopčinski: obojica su omaleni, zdepasti, veoma ljubopitljivi; nevjerovatno liče jedan na drugog. Obojica imaju trbuščiće. Obojica govore vrlo brzo i preko svake mjere se služe mimikom i rukama. Dopčinski je malo viši i ozbiljniji od Bopčinskog, ali je Bopčinski nametljiviji i življi od Dopčinskog.

Ljapkin – Tjapkin: je sudija. Pročitao je pet – šest knjiga i stoga pomalo slobodouman. Veliki je ljubitelj dosjetki i pridaje važnost svakoj svojoj riječi. Ima uvijek važan izraz lica i govori iz basa, otežući, promuklo i unjkavo, kao starinski sat koji krči pa otkucava.

Zemljanika: upravnik bolnice, veoma debeo, nepokretan i trapav čovjek. Prepredenjak i lupež. Vrlo je uslužan i užurban.

Upravnik pošte: do naivnosti prostodušan čovjek.

Kratak sadržaj

Prvi čin: soba u gradonačelnikovoj kući

Gradonačelnik saopštava da dolazi revizor iz Petrograda s povjerljivom naredbom, inkognito. On kao da je predosjećao pa je svu noć sanjao nekakva dva neobična pacova. Crni i neprirodno veliki. Dođoše, onjušiše i odoše! Čita pismo koje je dobio od Andreja Čmihova koji ga obavještava da je stigao činovnik sa naredbom da pregleda čitavu guberniju a naročito njihov ssrez. Gradonačelnik upozorava upravnika bolnice, školskog nadzornika, sudiju, policijskog pisara na njihove obaveze.

I vama bih, Amose Fjodoroviču, posavetovao da pripazite na sud. Kod vas su tamo u predsoblju, gde obično dolaze parničari, poslužitelji zapratili guske s guščićima, koji se neprestano vrzmaju oko nogu. Ono, svakako, pohvalno je baviti se domazlukom, pa što da se time ne bavi i poslužitelj? Samo, znate, nije red na takvom mestu…Već sam i ranije hteo da vam to napomenem, ali sam nekako zaboravljao.

U samoj sudnici se suše još i kojekakvo prnje, a iznad ormara sa aktima visi lovački korbač. Sudija voli lov.

Traži da to skloni, pa čim ode revizor, može ga vratiti. I sam član suda bazdi na rakiju. Može mu se preporučiti da jede crni ili bijeli luk. Gradonačelnik kaže da nema čovjeka koji nije ponekad učinio nekakvu slabost. Amos Fjodorovič otvoreno govori da uzima mito – štenad od hrtova.

Školski nadzornik bi se trebao pobrinuti da kod nastavnika bude sve u redu. Oni su učeni ljudi ali imaju veoma neobične navike. Jedan bucmasti nastavnik ima običaj da se izbekelji i slaže grimase. Gospodin revizor može pomisliti da se to na njega odnosi. Nastavnik istorije u zanosu svoga znanja, potpuno se zaboravi. Jednom prilikom, dok je govorio o Aleksandru Makedonskom, sa katedre je bacio stolicu iz sve snage na patos. Jeste da je Aleksandar Makedonski bio junačina, ali zašto lomiti stolice? To je upropašćavanje državne imovine. Nadzornik kaže da je veoma vatren pa mu je na isti prigovor rekao da ni život neće požaliti za nauku.

Tačno, takav je nedokučivi zakon sudbine: pametan čovek ili je pijanica ili se toliko bekelji da se čudiš i krstiš.

Stiže i upravnik pošte. On misli da će biti rata sa Turcima, a da je sve to  Francuz zakuvao. Upravnik pošte voli da čita tuđa pisma. Čak poneka i zadržava koja mu se dopadaju. Bopčinski i Dopčinski stižu na scenu zadihani. U gostionici su zatekli naočitog mladog čovjeka u civilnom odijelu, a na licu mu se ogleda duboko razmišljanje. Ozbiljan izraz i ozbiljno ponašanje. Gradonačelnik misli da je u pitanju revizor. Smješten je u sobi broj pet, ispod stepeništa. Doputovao je već prije dvije sedmice. Gradonačelnik se hvata za glavu. Revizor ima možda oko dvadeset četiri godine.

Drugi čin

Sobarica u gostionici. Krevet, sto kofer, prazna boca, cipele i četka za odijelo.

Osip leži na gospodarevom krevetu. Gladan je. Već je drugi mjesec otkako su krenuli iz Pitera. Proćerdan je novac pa sada nemaju ni za putne troškove. Njegov gospodar želi najbolju sobu, hranu i da se u svakom gradu pokaže. Upozna se tako s nekim na putu, udari u karte i tako je sad dolijao. Dozlogrdio mu je ovakav život. Na selu je bolje. Istina, nema društvenosti, ali je zato manje briga. Uzmeš ženu pa se po cijeli dan izležavaš i jedeš piroge! Čuju se koraci i on žurno skače sa kreveta. Hlestakov mu pruža kapu i štap. Traži od Osipa da mu naruči ručak ali gazda je rekao da više neće davati jelo. Hlestakov je toliko gladan da čak premišlja da proda i svoje pantalone.

Predstavlja mu se gradonačelnik koji govori da je njegova dužnost da se postara da svi putnici i čestiti ljudi nemaju nikakvu neprijatnost. Između njih dvojice dolazi do nesporazuma. Gradonačelnik ga pita gdje putuje, a on mu odgovara ocu. Naljutio se što nije napravio karijeru u Petrogradu. Gradonačelnik mu ništa ne vjeruje.

Moj otac je tvrdoglav i glup, panjina matora, kao bukva. Otvoreno ću mu reći: „Kako god hoćete, ali ja ne mogu živeti bez Petrograda.“ Zašto moram, doista, straćiti život među seljacima? To više nije potrebno, moja duša žudi za obrazovanjem.

Gradonačelnik ga poziva u svoju kuću. Nudi mu da obiđu sve ustanove u gradu. Hlestakov ne shvata zašto bi ih obilazio, ali polaze.

Treći čin

Ana Andrejevna i Marja Antonovna stoje kraj prozora u istom položaju. One su nakinđurene a kao za inat nigdje ni žive duše. Stiže Dopčinski. Anton Antonovič im šalje cjedulju. Dopčinski joj govori kako je revizor njenog supruga dočekao malo strogo. Ljutio se i govorio kako u gostionici ništa ne valja i da neće zbog njega da sjedi u zatvoru. Sada su pošli u bolnicu. Čovjek je jako mlad a govori kao zrela osoba. Smeđ je a oči su mu žustre. Suprug joj javlja da spremi sobu za uglednog gosta. Ana i Marja se sada moraju postarati za toalete. Ipak je u pitanju prestonička ptičica. Ne daj bože da se nečemu podsmijehne.

Policajci otvaraju oba kriva vrata. Ulazi Hlestakov; za njim gradonačelnik, zatim upravnik bolnice, školski nadzornik. Gradonačelnik pokazuje policajcima papirić na podu. Oni trče i dižu ga, gurajući u žurbi jedan drugoga.

Hlestakov je oduševljen njihovim gestom da putnicima pokazuju sve u gradu. U drugim gradovima nisu mu ništa pokazivali. Gradonačelnik primjećuje da u drugim gradovima upravnici i činovnici brinu više o ličnoj koristi. Hlestakov je posebno zadovoljan zakuskom. Pita ga da li ima kod njih kakvih razonoda, kartanja. Gradonačelnik misli da ga iskušava, pa kaže da u njihovom gradu nema takvog korovnog društva. Njemu se, lično, karte čak i gade. Luka Lukić za sebe misli kako mu je taj podlac, gradonačelnik, još juče odnio sto rubalja. Hlestakov upoznaje Anu Andrejevnu i Marju. Hlestakov im govori o svome životu u otmjenom društvu na koji je navikao u prestonici. A najednom, kada je pošao na put: prljave krčme, mrak zaostalosti. Ali kod njih se osjeća veoma prijatno. Govori kako ga svuda znaju. Poznaje lijepe glumice. Često se viđa sa književnicima. S Puškinom je prisan prijatelj. I sam objavljuje po časopisima. Kaže da on drugima popravlja stihove. Bopčinski smatra kako nikada u životu nije bio u prisustvu tako važne ličnosti. Djeluje im gotovo kao general po činu. Ani Andrejevnoj i Marji Antonovnoj se veoma dopao.

Pa kako se samo fino ophodi! Odmah se vidi da je iz prestonice. Ophođenje, i sve je tako. Ah, divno! Neverovatno volim takve mlade ljude! Prosto ne znam za sebe. I ja sam mu se veoma dopala: primetila sam – neprestano je gledao u mene.

Gradonačelniku nije prijatno što ga je napio. Čudi se šta je revizor sve govorio. Misli da laže. Ana Andrejavna kaže da se nije uopšte uplašila nego da u njemu vidi obrazovanog i finog čovjeka iz otmjenog društva. Pitaju Osipa da li njegovom gospodaru dolazi mnogo grofova i kneževa. Da li je strog, voli li da drži pridike? Osip kaže da voli red i da mu sve bude uredno. Podmićuju ga.

Četvrti čin

Ulaze oprezno, gotovo na prstima: Amos Fjodorovič, Artemij Filipivič, upravnik pošte, Luka Lukič, Dopčinski i Bopčinski, uparađeni i u uniformama. Hlestakov izlazi pospan. Pošteno je odspavao. Dopada mu se to što mu ugađaju, bez ikakve koristi a kći gradonačelnika je baš zgodna, a ni majka nije za potcjenjivanje. Dopada mu se ovakav život. Amosu Fjodoroviču klecaju koljena. Predstavlja se Hlestakovu. Pita ga da li ima kakvo naređenje za sreski sud. Hlestakov se čudi. Sud mu uopšte nije potreban. Stiže upravnik pošte u svečanoj uniformi sa sabljom. Pita ga da li ima ikakvu primjedbu glede pošte. Nema. Predstavlja mu se i školski nadzornik, zatim, upravnik bolnice.

Hlestakov uviđa da oni smatraju kako je on neki visoki činovnik. Želi da im pošteno natrlja nos u novinama. Svi su ga potkupili, pun je novca i srećan zbog kartanja. Odugovlači svoj odlazak iz mjesta. Osip ga moli da otputuju. Šalje pismo na poštu. Dolaze mu trgovci sa balonom vina i glavama šećera da se žale na nepravdu. Žale se na gradonačelnika. Sve ih je u crno zavio, preostaje im samo konopac. Ne poštuje zakon. Nikada mu nije dosta. Dođe u dućan i pokupi sve što mu treba. Sve moraju skrivati u radnji kada ga opaze. Ne samo da uzima fine stvari nego i svakakvo đubre – suve šljive što već sedam godina stoje u kaci koje ni kalfa ne bi jeo. Ima nekoliko rođendana u toku godine a oni su dužni da mu nose poklone. Traže da negdje premjesti njihovog gradonačelnika. Hlestakov i od trgovaca pozajmljuje novac. Oni mu prinose novac na srebrnom poslužavniku. Stižu bravareva žena i podoficirka. I one se žale na gradonačelnika. Jednu je išaibao a drugoj muža otjerao u vojsku.

Kroz prozor se pomaljaju ruke sa molbama. Osip ih tjera. Hlestakov i Marja koketiraju. Želi da ju zagrli. Ana Andrejavna ga zatiče na koljenima pred kćerkom. Nakon što majka izbaci kćerku, izjavljuje i njoj ljubav. Ona mu govori da je „u neku ruku“ udata…

Ne mari. Ljubav je slepa, a Karamazin je rekao: „Zakoni osuđuju.“ Naći ćemo utočište u okrilju zanosa. Vašu ruku, vašu, prosim.

Marja ponovo utrčava i zatiče Hlestakova na koljenima pred majkom. Hlestakov hvata za ruku kćer. Ana Andrejevna je izbezumljena. Gradonačelnik moli Hlestakova da se smiluje na njega zbog žalbi trgovaca.

Hlestakov prosi ruku gradonačelnikove kćeri. Gradonačelnik je izbezumljen.

HLESTAKOV: Dajte mi je, dajte – ja sam prek čovek, neću prezati ni od čega: kad se ubijem, vas će izvesti na sud.

Gradonačelnik blagosilja njihovu ljubav, Hlestakov o Marja Antonovna se ljube.

Hlestakov je odlučio da krene na put. Mora na jedan dan kod ujaka. Gradonačelnik ga pita da li mu treba nešto za put. Hlestakov ponovo iziskuje novac. Uzima i razgleda novčanice. Odlazi.

Peti čin

Gradonačelnik je zadovoljan ovim neslućenim plijenom. Srećan je kakvom su se zvijerkom orodili. Ana Andrejevna kaže da je to odavno znala, da ih čeka ovakva sreća samo što je gradonačelnik prost čovjek pa nikada nije vidio čestite ljude. Pošto im je sada visoko skočila numera, odlučio je zapržiti čorbu svima koji podnose žalbe. Dosad ih je gulio, a sada će im kožu odrati!

Dolaze trgovci. Gradonačelnik je podrugljiv zato što su se nadali da će ga strpati u zatvor. Čak se i Ana Andrejevna čudi njegovom bahatom ponašanju.

GRADONAČELNIK: Ma nije mi sad do ponašanja! Znate li da se taj isti činovnik kome ste se žalili sad ženi mojom kćerkom? Šta je? Je li? Šta sad kažete? Pokazaću ja vama!

Trgovci se izvinjavaju i klanjaju. Zariču se da se ubuduće neće žaliti. Mole ga da se ne ljuti na njih. Gradonačelnik, kaže da, ipak, nije zlopamtilo. Ali da se ne pokušavaju izvući samo sa nekom glavom šećera. Ipak, on ne udaje kćer za nekakvog običnog plemića.

Mnoštvo gostiju stiže da čestita zaruke. Stiže upravnik pošte, užurban s otvorenim pismom u ruci. Govori da čovjek koga su smatrali za revizora – nije revizor. Svi se čude. On je pročitao njegovo vlastito posmo. Spopala ga je radoznalost i morao je otvoriti. Čita naglas pismo.

Hitam da te obavestim, dragi moj Trjapičkine, kakve se neverovatne stvari događaju sa mnom. Na putu me do gole kože opelješio pešadijski kapetan, tako da me kafedžija hteo strpati u zatvor, kad su najednom zbog mog petrogradskog izgleda i odela svi meštani poverovali da sam general – gubernator. I ja sad živim kod gradonačelnika, provodim se, udvaram se namrtvo njegovoj ženi i kćeri; ne znam samo od koje da počnem, mislim najpre od majke, jer mi se čini da je voljna za svaku uslugu. Sećaš li se, kako smo ti i ja tavorili, ručavali pa hvatali maglu, i kako me jednom poslastičar zgrabio za okovratnik što sam pojeo nekoliko kolačića na račun moga pokojnog dede; sad je sasvim druga stvar. Svi mi daju na zajam koliko mi se prohte. Neverovatni tipovi. Da pukneš od smeha. Znam da pišeš za novine: napiši nešto o njima. Pre svega: gradonačelnik – glup kao sivonja…

Za upravnika pošte je rekao da je notorna pijanica. Upravik bolnice je prava svinja, a školski nadzornik sav zaudara na crni luk.

Bio je ovo neočekivani šamar. Gradonačelnik osjeća da mu je nož zaboden do kraja u leđa. Ovo je bruka nad brukama! Međutim, od mnogih je uzeo novac na zajam. Sve ih je uspio nasamariti. Gradonačelnik trideset godina nadmudruje nitkove nad nitkovima, protuve i lopuže. Čak je i trojicu gubernatora nadmudrio a sada je on nadmudren. Svi osjećaju kao da ih je đavo pomeo.

Dolazi žandarm i obavještava kako je stigao činovnik iz Petrograda po carevoj naredbi i zahtijeva da gradonačelnik odmah dođe k njemu. Odsjeo je u gostionici. Ovo je bio udar groma. Svi su kao skamenjeni.

Gradonačelnik stoji u sredini kao kip raširenih ruku i zabačene glave. Ostali gosti stoje kao kipovi. Gotovo minut i po skamenjena grupa ostaje u ovakvom položaju. Zavesa pada.

Iz Revizora su izostavljene dvije scene jer su usporavale tok komada.

Pojmovnik

*Revizor – osoba koja vrši nadzor i kontrolu.