Pakao – Dante Aligijeri

Bilješka o piscu

Dante Aligijeri je rođen u Firenci između 15. maja i 15. juna 1265. godine. Potiče iz porodice plemenitog gradskog porijekla, ali u vrijeme njegovog rođenja porodica i nema sjajan status. Pravo ime mu je Durante. Dante je deminutiv ovog imena.

Stekao je najbolje obrazovanje koje se moglo steći u ovo doba. Bio je ozbiljan i inteligentan, te bistog uma. Učio je bolje od drugih. Prošao je retoričko – gramatičko, filozofsko – književno i filozofsko – teološko obrazovanje. Pohađao je školu u franjevačkom manastiru i tu je upoznao Bruneta Latinija, koji ga je podučavao i savjetovao. Baveći se poezijom, sprijateljio se sa pjesnicima onog doba. Mladost je proveo učeći. Susret sa Beatričom je za njega bio odlučujući. Ona je u njegov život ulila duhovnost koju nije mogla da uništi gorčina života.

Prvi put je sreo 1274. godine. Tada je imao devet godina, a drugi put nakon devet godina i to je bilo presudno za njegov život kao pjesnika. Beatriče se udala za Simonea dei Bardi.

Dante se oženio zato što je to otac obavezao ugovorom Đemom di Maneto Donati. Imao je djecu: Jakopa, Pijetra, Antoniju (koja se zamonašila pod imenom Beatriče). Postoje tvrdnje da je imao sedmero djece.

Aktivan je bio i u političkom životu. Bio je član Specijalnog savjeta narodnog vijeća. Godine 1295. je izabran u Savjet gradskih mudraca. Aktivno je učestvovao u borbi protiv politike pape Bonifacija VIII i njegove želje da vlada toskanskim gradovima.

U izgnanstvu je napisao većinu svojih djela.

Novi život je jedno od najznačajnijih djela, idealistička priča o njegovoj ljubavi prema Beatriči. Ovaj roman je sastavljen od stihova i poglavlja u prozi.

Rime su Danteov kanconijer u kome on pjeva o ljubavi prema Beatriči i drugim ženama, ali i moralnim i filosofskim pitanjima.

Gozba je djelo doktirniranog karaktera, napisano u izgnanstvu, između 1304. i 1307. godine. Ostalo je nedovršeno. Djelo je pisano narodnim jezikom. On ovdje potvrđuje da narodni jezik može potpuno da zamijeni latinski.

O monarhiji je djelo napisano u tri knjige na latinskom jeziku. U prvoj Dante dokazuje da je monarhija savršen oblik vladavine, u drugoj kako je monarhija bila ostvarena u Rimskom carstvu, u trećoj raspravlja o odnosu carstva i crkve, cara i pape.

Poslanice je pisao na latinskom jeziku. U pitanju je trinaest pisama slavnim osobama toga doba, a koja su namijenjena široj publici.

Ekloge su nastale kao odgovor na jednu pjesmu upućenu Danteu. On mu odgovara istorijskom eklogom u kojoj govori kako se nada da će zaslužiti pjesnički lovor svojim djelom na narodnom jeziku.

Prigovor na vodu i zemlju je djelo koje prepričava tezu na temu da li je voda na nekom djelu viša od kopna. Ovaj dokument govori o njegovoj širokoj kulturi.

Živio je do 14. septembra 1321. godine.

Iz knjige O herojima, T. Karlajl

Za mene je to vrlo dirljivo lice: možda najdirljivije od svih koje poznajem. Usamljen, slikan kao na praznini, s prostim lavorom, obavijenim oko glave; besmrtna tuga i bol, poznata pobeda, koja je takođe besmrtna – sve to pokazuje celu istoriju Danteovu.

To je Dante: tako gleda on, taj glas „deset ćutljivih stoleća“ i peva nam svoju tajanstvenu pesmu koja se ne da odgonetnuti.

Za Dantea nije bilo više zavičaja na ovom svetu. On je lutao od zaštitnika do zaštitnika, od mesta do mesta, dokazujući svoje sopstvene gorke reči – kako je težak put.

Analiza djela

Književni rod: epika

Književna vrsta: narativni ep u tercinama;

Vrijeme radnje: Veliki petak, 1 300 godina;

Mjesto radnje: Pakao;

Ideja: Ko ne kažnjava zlo, taj zapovijeda da se ono čini.

Djelo ovog pisca nastaje u periodu srednjeg vijeka na pomolu jedne otvorenije civilizacije. Krajem trinaestog i početkom četrnaestog vijeka dolazi do obnove intelektualnog, političkog i filozofskog života. Na mjesto pisaca doktrinarne književnosti dolaze novi pjesnici. Oni uvode narodni jezik i stvaraju umjetničku disciplinu koja može da obuhvati mnoštvo ideja. Sam Dante stoji na prolazu kojim se završava srednji vijek a otvara prostor renesanse.

Smatra se da je Božanstvenu komediju mogao napisati samo um nadahnut nama nepoznatim prosvjetljenjem. Djelo je pisao od 1307. godine do pred samu smrt. Pakao i Čistilište je završio prije 1314. godine. Originalni naziv djela je bio samo Komedija, a Dante ga je nazvao tako jer su u srednjem vijeku još bili nejasni pojmovi o klasičnoj drami. Epitet Božanstvena se prvi put pojavljuje kod Bokača u njegovom djelu o Danteovom životu.  Neki čak smatraju da je Dante doživio sve što je napisao u ovome djelu, vjerovatno u nadumnom svijetu snova.

Ova „sveta poema“ je obilježila ne samo četrnaesti vijek, nego je prerasla svoje vrijeme i postala blago čovječanstva.

Poema se sastoji od 14 233 stiha u jedanaestercu i rimovanim tercinama koje su lančano povezane.

Pakao ima i uvodnu pjesmu. Cijela poema je bazirana na broju tri (simbol Svetog Trojstva) i savršenom broju deset. Unutrašnja podjela je simetrična. Pakao ima devet krugova i predvorje što čini deset djelova. Svaki od tri djela poeme završava sa riječju – zvijezde. Svaka šesta pjesma govori o politici. Tri zvjeri ometaju pjesnika na početku puta. Tri vodiča ga vode na njegovom putu.

Ovo je, zapravo, priča u prvom licu o putovanju kroz tri onozemaljska kraljevstva. Započeta je na Veliki petak 1300. godine na dan prvog Jubileja. Pakao je počeo pisati oko 1306 – 1307 godine  a završio ga oko 1309 – 1310.

Tri onozemaljska kraljevstva u ovoj poemi imaju strukturu usaglašenu sa shvatanjima grčkog astronoma, matematičara i geografa iz drugog vijeka prije nove ere Klaudija Ptolomeja prema kome Zemlja predstavlja određenu nepokretnu tačku – centar cjelokupnog Sunčevog sistema. Tako i Dante predstavlja Zemlju kao nepokretnu sferu u središtu svijeta, podjeljenu na dvije hemisfere.

Provalija pakla ima oblik lijevka sa užim dijelom u središtu Zemlje. Ivice lijevka imaju urezane horizontalne stepenike koji formiraju devet koncentričnih kružnih ravni. Pakleni krugovi sve su uži što idu ka središtu zemlje. Obale su se obrušile nakon zemljotresa koji je pratio Hristovu smrt. Geometrija je bazirana na trojnoj podjeli grešnika: neumjereni, nasilnici i varalice. Raspored kažnjenih grešnika slijedi preciznu logiku. Svaka kazna je dvojaka a grešnik je duševno lišen mogućnosti da vidi Boga i fizički. Odnos između kazne i grijeha je u proporciji.

Poemom dominira red i enciklopedijski pristup svojstven srednjovjekovnoj kulturi. Djelo ima čvrstu idejnu strukturu. Pisac je čvrsto povezao elemente biblijske vizije i ljudske istorije. Luciferov pad je prouzrokovao i stvaranje brijega Čistilišta kao intrumenta okajanja grijeha. I politička istorija je božje djelo. Godinu Jubileja je ustanovio Mojsije tako što su svakih pedeset godina puštani na slobodu Jevreji u ropskom statusu, zemlja vraćana starim vlasnicima a dugovi opraštani.

Kao jezičku osnovu ova poema ima toskanski dijalekt.  Pjesnik koristi narodni jezik, čak i neke žargonizme. Upotrijebio je oko petsto latinizama, najviše kada govori o plemenitim osobama i pokušava dati svečan ton. Koristi svakodnevne riječi kojima nijansira značenja. Stilski je vrlo različit, a veoma je kreativan i pronalaženju rima. Uspio je da pokaže mogućnosti narodnog italijanskog jezika.

Dante se smatra ocem italijanskog jezika jer ga je osposobio da se njime može napisati bilo koje djelo. Instrument te pobjede bio je uspjeh Božanstvene komedije.

U ovoj poemi je objedinjen širok i raznorodan svijet. Njegova poetska duša je pronašla način da izrazi sva osjećanja. Dante smatra da je postojbina duše nebo, odakle ona silazi u nas. Neznanje rađa zabludu a zabluda rađa zlo. Čovjek u zemnom svijetu dolazi u stanje grijeha, kajanja i milosti. Pakao je slika zla. Božanstvenu komediju neki nazivaju i Svetom pjesmom.

Pjesnik silazi u tamu ljudskog grijeha i njegova duša traga za apsolutnom srećom, mirom i prosvjetljenjem.

Likovi

Glavni junak: pisac – Dante. On ima trideset pet godina i gubi se u šumi, a tri zvjeri ga sprječavaju da izađe iz nje. Nakon što je umrla Beatriče – žena koja ga je vodila ljubavi i nebeskim stvarima, pisac se izgubio u ovoj šumi. Šuma je simbol neznanja i zablude u kojim se našao.

Vergilije: Jedan od Danteovih vodiča, pjesnik. On je simbol razuma i vodi ga dobrim djelom puta. Vergilija je poslala Beatriče da pomogne Danteu da savlada prepreke u vidu pantera – pohote; lava – oholosti, vučice – pohlepe.

Kratak sadržaj

Pevanje prvo (uvodno pevanje u celu Božanstvenu komediju)

Dante ima trideset pet godina i započinje svoje putovanje 25. aprila 1300. godine. Papa Bonifacije VIII je tu godinu proglasio jubilarnom i dao veliko opraštanje grijehova, a 25. april je datum kada je Bog, po srednjovjekovnom prednju, stvorio svijet, dok je Isus Hristos, razapet na krstu, istoga dana iskupio svijet.

Pjesnik je zalutao u gustu šumu – šumu grijeha. Uspijeva čudom da se izbavi iz nje i kreće put brijega (dobra) obasjanog suncem. Na putu mu se ispriječe panter (pohota), lav (oholost) i vučica (pohlepa). Tada mu se ukazuje pjesnik Vergilije koji ga hrabri i nudi mu se za vođu obećavajući mu spas poslije dugog putovanja kroz tri kraljevstva onoga svijeta. Sa Vergilijem treba da prođe Pakao i Čistilište, a Beatriče, njegova mladalačka ljubav, odvešće ga kroz Raj do spasa.

 

Na pola našeg životnog puta

 nađoh se u šumi gde tama prebiva,

jer noga sa staze prave zaluta.

Ah, teško je reći mučninu što skriva

Ta šikara šumska gusta

Na koju i pomisao strah izaziva!

 

Dante stiže u podnožje brijega i tada je tek umirio svoj strah. Vrijeme je proveo pun mučne sjete. Na stazi se pojavio panter i nije mu se htio ukloniti s puta. Činilo mu se da prema njemu kroči, pun bijesa. Tu se našla i vučica, čija ga pojava uplaši. Pojavila se neka sjenka koja mu odgovori da odveć nije više čovjek u mnogo čemu. Porijeklom je iz Mantove, a živio je u doba dobrog Avgusta u vrijeme lažnih bogov svih boja. Bio je pjesnik. To je Vergilije.

 

Ti što si pesnicima uzor i slava,

Nagrađeni su moja velika ljubav i učenje,

Jer tvoj spev i mene prosvetljava.

Ti si moj učitelj i moje divljenje,

Ti si onaj što me naučiti znao

Lepom stilu što proslavi i moje tvorenje.

 

Vergilije mu govori kako će biti njegov vođa. Vodiće ga kroz prostor vječnih sati gdje će čuti krike očaja i vidjeti drevne sjene u očaju.

 

A ja njemu: „Pesniče, molim te, bolje

U ime Boga koga nisi upoznao

Vodi me van ovoga zla i nevolje

Tamo gde si ti meni rekao,

Da vidim Svetoga Petra želim sada

I te jadnike koje si mi opisao.“

On okrenu, a ja za njim pođoh tada.

Pevanje drugo, Danteovo strahovanje

Pada veče i Dante se boji teškog puta. Sjeća se da su Eneja i sveti Pavle već posjetili onozemljaska carstva. On ne zna da li je dostojan da kao Eneja uđe u podzemlje ili kao sveti Pavle u raj. Vergilije ga hrabri. Kao znak nebeske podrške, govori kako ga je poslala Beatriče, koja je umrla deset godina ranije.

 

Dan je nestajao u zagasitoj tmini

Oslobađajući sve što je živo umora

Na zemlji ovoj, a samo ja jedini

Spremah se gde me čeka borba najgora

Na mučnome putu i teškoj muci

Što pamćenje nepogrešivo opisati mora.

Dante evocira muze da mu budu u pomoći da zapamti sve što mu se putem dogodilo da može isto i zapisati. On se nalazio u limbu – mjestu vječite čežnje. Zatim ga pozva lijepa i blažena žena koja se ponudila da ga vodi svuda. To je bila Beatriče koju je ljubav povela na ovaj put. Obećala je pred Gospodom hvaliti njegovo ime. Dante je blagosilja i pita kako je tako lako i bez straha sišla u ovo središte. Beatriče mu odgovara da se čovjek treba plašiti samo onih stvari koje ga mogu umoriti zlom. Ostale nije tako strašno upoznati. Nju ne može da sagori oganj pakla.  Posavjetovale su je sama Bogorodica i Lucija, koju je Dante poštovao zbog bolesti očiju koju je dobila od čitanja (predstavlja hrišćansku milost koja prosvjetljuje). Tu je, takođe, sjedila i drevna Rahila koja joj je rekla da treba pomoći onome ko ju je toliko volio. Beatriče odlučuje da dođe. Ona mu govori da treba biti hrabar zato što tri blažene žene brinu o njemu i brane ga. U Danteu se budi hrabrost.

 

Pevanje treće

Paklena vrata i predvorje: Strašljivci

Pjesnici stižu pred vrata pakla nad kojima stoji užasan natpis, koji je uplašio Dantea. Tu se nalaze duše strašljivaca koji nisu bili vijerni Bogu a niti protiv njega. Dante je htio da se zaustavi, ali Vergilije ga podstiče da nastave. Ovi nesrećnici nisu dostojni da od njih ostane sjećanje na zemlji. Stižu na obalu rijeke Aheront gdje Haron prevozi duše prokletih. On prvo odbija da preveze Dantea jer je živ ali ga Vergilije opominje da je to nebeska volja. Dante gubi svijest od straha.

Kroz mene se ide u grad bolan i proklet,

Kroz mene se ide u večnu muku paklenu,

Kroz mene se ide među izgubljeni svet.

Pravda mog uzvišenog tvorca pokrenu;

Božja moć me stvori za kapiju ovom jadu

Uz prvu ljubav i mudrost uzvišenu.

Pre mene ne bi stvari u ovom gradu

Što večne ne behu, pa i ja večno trajem.

Vi što ulazite – ostavite svaku nadu!

Ove riječi su uplašile Dantea. Vergilije mu odgovori da prvo treba sumnju odbaciti i neka ga malodušnost ne hvata. Ubrzo će vidjeti ljude u velikoj stravi koji su izgubili blegodeti uma svevišnjega. U podzemnom svijetu su plač, uzdasi i gomila jada.

U vazduhu nije bilo zvijezda, pa i Dantea odmah suza savlada. Razni jezici i strašni urlici tu jezde. Riječi su pune bola, govor pun gnijeva, glasovi mukli. Dante pita Vergilija kakvi se to glasovi čuju? Ko su ti ljudi u bolu? Vergilije mu odgovara da na taj način tuguju žalosne duše bića onih što ni pokudu ni pohvalu ne zaslužuju. Zajedno su sa onim jatom zlih anđela što božju riječ ne čuše. Dante se pita šta im je toliko teško da tako plaču. Učitelj mu odgovara da takva duša ne može smrt da spozna, a život njen slijepi je takva nesreća da je sve bolje nego takva nesreća grozna. Svijet ne želi da je se iko sjeća. Milost, kao i pravda, od nje krije lice. Dante shvata da je to jato kukavica što cvili, koje nema milost ni božju niti onu paklenu. Ti nesrećnici zapravo nikada i nisu bili živi. Lica su im pomiješana sa suzama, a noge su im crvi sisali. Zatim, opaziše ljude na obali rijeke u tmini. Duše umorne koje su vapile, rugale se Bogu i ljudskom soju, roditeljima svojim, mjestu, vremenu, sjemenu iz koga su nikle i klele svoju sudbinu.

Haron, demon ih zbroja u čun poput stada i svaku koja oklijeva udara veslom. Vergilije mu govori da svako ko Boga razljuti i ode iz života, završi u ovakvoj mori.

 

Iz suzne zemlje vetar se diže iznad glave

I blesak rumene svetlosti je zavladao

Tako da mi zamreše čula, nesta jave,

I ja padoh kao čovek koga je san savladao.

 

Pevanje četvrto

Krug prvi: Limb

U rimokatoličkoj teologiji Limb je mjesto u kome do posljednjeg suda borave duše pravednika koji su umrli prije Hrista i djece koja su nekrštena umrla.

Dantea budi strašan udar groma. Našao se pored Aheronta u prvom krugu Pakla. Ulazi sa Vergilijem u Limb. Ove duše nisu posebno kažnjene, ali žive u stalnoj i očajnoj želji da vide Boga. Tu sreću četiri pjesnika antičkog doba: Homera, Horacija, Ovidija i Lukana.

Istina je da sam bio stigao

Na rub doline pod kojom je ponor plačan

Iz koga je večni vapaj odzvanjao.

Bio je dubok, maglovit i strašan,

Tako da ništa ne mogah da vidim tamo

Gledajući u njega, toliko bi taman.

 

Dante se opet uplašio. Ulaze u prvi krug što opasuje ponor. Tamo nije bilo plača, već samo uzdasi koji vječni vazduh tresu i cijede. Ovdje su čedna bića koja nisu dobila ni krštenje. Oni su prije hrišćanstva postojali, a takav je i Vergilije bio. Otuda, Boga nisu kako treba poštovali. Zbog toga izgubljeni sjede i pate bez nade da im se Bog ukaže. U Limbu su razapeti između čežnje i nenada. Dante opazi vatru koja prosvijetli tamu. U tom času nekakav glas zagrmi da ukažu čast pjesniku. Tada opaziše četiri velike sjeni kako se približavaju. Homer je imao mač u ruci i hodao poput kralja. Iza njega je išao satirik Horacije, Ovidije treći, a Lukan za njima. Pošto su malo razgovarali, oni se okrenuše prema Danteu.

Pevanje peto

Krug drugi: razvratnici

Na ulazu u drugi krug pakla stoji sudija Minos. To je legendarni kralj Krita, sin Evrope i Zevsa, mudar zakonodavac. Sudija je u podzemnom svijetu. Vergilije ga je u Eneidi smjestio u podzemlje kao jednog od trojice sudija, dok ga je Dante predstavio kao demona koji sudi na ulazu u prvi pakao.

Minos svakoj duši određuje mjesto mučenja uvrćući rep onoliko puta koliko želi da nesrećnik siđe. Minos želi da spriječi Dantea da uđe, ali ga Vegilije odvraća od toga. Ulaze u drugi krug u kome se nalaze razvratnici u vječnoj oluji. Danteu je omogućeno da razgovara sa dvoje slavnih ljubavnika antičkog doba – Paolom i Frančeskom.

 

Tako siđoh iz prvog kruga nesreće

U drugi manje prostran gde tuga

Bolnija je, pa jauke izaziva veće.

Tu strašni Minos reži kao kuga:

Na ulazu grehe odmerava;

Sudi i vrteći repom kazuje broj kruga.

Nakon što mu se duše ispovijede, taj znalac grijehova označava koje mjesto joj slijedi u paklu, pa uvije rep toliko puta. Dantea je potresao plač. Stiže na mjesto gdje dan ne svijetli i riče kao more u oluji kada ga tuku vjetrovi raznostrani. Tu je vječita paklena oluja koja nosi duše u ovom vrtlogu. Čuju se krici, plač i stenjanje. Osuđeni su na ovakvo stanje zato što im je bilo preče tjelesno uživanje od razuma.

 

Kao što čvorak širi svoje krilo

Zimi u jatu širokom i gustom,

Tako te zle duhove olujno šilo

Baca tamo amo u vijanju pustom;

Nikada im ni zračak utehe ne sine

Da se nadaju odmoru, a nekmoli oproštaju kom.

 

Tu je sreo duh asirske i vavilonske kraljice Semiramide. Pričalo se da je živjela u nedopustivoj ljubavi sa sinom, pa je takav odnos dozvolila zakonom da bi saprala sramotu u koju je pala. Tu se, takođe, nalazi i Kleopatra – egipatska kraljica. Bila je Cezarova i Antonijeva ljubavnica. Zarobio ju je Oktavijan, ali je ona pustila da je ujede zmija otrovnica da ne bi morala učestvovati u njegovom trijumfu. Sreo je i Jelenu, spartansku kraljicu, čuvenu po ljepoti. To je jedna od junakinja Ilijade. Bila je Menelajeva žena koju je oteo Paris, što je izazvalo Trojanski rat. Ahilova sjena je tamo. Tu su Paris i Tristan. Paris je u grčkoj mitologiji sin Prijama i Hekabe. Oteo je Jelenu, Menelajevu ženu. Tristan je sa Izoldom na putu za dvorac kralja Marka popio magični ljubavni napitak namijenjen kralju i njegovoj budućoj ženi Izoldi. Dante je slušao ove priče ali poželi da čuje jedan par koji je lako plovio na vjetru.

 

Kao što golubice žudnjom privučene

Uzdignutih krila u gnezdo milo bi sletele

Doletevši kroz vazduh željom nošene,

Tako su iz jata, gde i Didona beše, izletele

Te duše prilazeći nam kroz vazduh pun more

Toliko su moje reči ljubav plele.

Ona mu govori kako je rođena u zemlji gdje rijeka Po ka moru pristaje da se smiri sa svojim pritokama.

Ljubav kojoj se plemenito srce brzo predaje

Obuze njega zbog lepote moje, koje

Nesta, tako da i sada u meni bol traje.

Ljubav ih je dovela do smrti. Dante se sažalio nad Frančeskinom sudbinom koja je jednog dana iz dokolice čitala knjigu sa njim o Lanselotu, legendarnom vitezu Okruglog stola na dvoru kralja Artura. Bili su sami i nisu sumnjali u udes. Kada su završili sa čitanjem, poljubili su se. Dok je jedan duh to govorio, drugi je plakao od jada a Dante se opet onesvijestio. 

Pevanje šesto

Krug treći: Proždrljivci

Kerber, pas sa tri glave i repom i kosom načinjenim od zmija, bdi nad proždrljivcima. Oni su potopljeni u blato i šibaju ih kiša, snijeg i grad. Vergilije mu baca u usta blato i dok ga on proždire uvodi Dantea u ovo tužno kraljevstvo.

U trećem krugu lije vječita, prokleta kiša koja kužnim smradom odiše. Veliki grad, prljava voda i mračan vazduh su na sve strane. Pod kišom se čuju pseći krici. Gazili su po sjenama što ciče i ostavljali tragove preko ništavila što liči na ljude. Ti su duhovi ležali na zemlji, ali jedan od njih se uspravi da sjedne kada ih je opazio kako koračaju. On upita Dantea može li ga prepoznati? Sjena mu odgovara da je rođena prije njega. Grad, ispunjen zavistima, ispunio mu je život vedrim uživanjima. Građani su ga zvali Čako zbog njegovoj sklonosti ka proždrljivosti. Ovdje se nalaze svi duhovi zbog sličnog grijeha. Sjena ga zamoli da je se sjeti, pa joj se izokrenuše oči i pade među druge mučenike. Dok su hodali sporim koracima kroz prljavu smjesu tijela i kiše, Dante upita učitelja da li će još više rasti njihove muke nakon velike presude. Da li im se piše isto zlo ili manje? Vergilije mu odgovara:

 

„ Nauka tvoja neka ti bude

Odgovor: da što su stvari savršenije,

One više bol osećaju, više za dobrim žude.

Iako taj prokleti svet stanje savršenije

Da dostigne nikada moći neće,

On mu se nada najiskrenije.“

 

Dugo su tako razgovarali idući ivicom tog puta nesreće dok nisu sreli Plutona. Po klasičnoj mitologiji, on je bog bogatstva, ali Dante ga je pretvorio u demona čuvara kruga u kome se nalaze oni koji nisu umjeli sa mjerom da upravljaju svojim imanjem.

Pevanje sedmo

Krug četvrti: Tvrdice i rasipnici; Silazak u krug peti: Naprasiti i lenjivci

Pluton, stražar četvrtoga kruga, ljuti se kada vidi Dantea i Vergilija, pa priziva sotonu. Vergilije ga umiruje i uvodi Dantea da mu pokaže kako su kažnjeni raspinici i tvrdice. Osuđeni su da vječno jure svojim polukrugom tako da se na jednom i drugom kraju tog svoga polukruga sastaju, pa se vraćaju nazad valjajući teške terete. Pri svakom susretu prebacuju jedni drugima grijeh zbog koga pate.

 

Oh, Sotono, oh, Sotono, kralju demona!

Poče Pluton hrapavim glasom da buči,

A sveznajuća mudra glava ona

Poče da me teši: „Neka te ne muči

Tvoj strah, ma kolika bila njegova snaga,

Hod niz stenu neće ti zaustaviti taj što huči.“

 

Vergilije mu govori kako su svi ovi ljudi cijelog života slijepi po stanju uma. Ovi što kose na glavi nemaju – bili su popovi, pape i kardinali. Oni su pretjerivali u tvrdičluku. Njihov život je zamračio lik svakome grešniku. Tvrdičluk i rasipništvo ne donose raj, zato su oni osuđeni na kavgu. Sada može vidjeti prolaznost blaga što ga Sreća može dati i zbog kojeg su ljudi često zavađeni.

 

…jer sve zlato što se pod mesecom može sabrati

Ili je sabrano bilo, ovim umornim dušama

Dovoljno nije, niti bi ih moglo obradovati.“

 

Dante ga upita: ko je ta Sreća o kojoj mu je zborio? Vergilije mu odgovara da je u ljudima mnogo neznanja. Bog, koji je sve stvorio odredio je svjetlosti nebeske svima podjednako.

Zaglibili su u močvaru u čijem glibu su opazili blatnjave ljude, koji su se sudarali. Bili su poniženi i nagi. Udarali su se ne samo rukama, već i glavom, grudima, nogama, pa zubima meso jedan drugome kidali. To su bile duše u kojim je naprasitost vladala.

 

Utonuli u memlu zbore: „Tak’ se čini

Sa nama što smo lenstvovali na svetlosti

Sa dušama ogrezlim u lenjoj maglini;

Zato patimo sada u ovoj kaljavosti.“

Ove duše ne mogu da izgovore ništa jasno, pa im pjesmu glas lomi kao kosti. Obilazeći to užasno blato, stigoše u podnožje jedne stare kule.

Pevanje osmo

Krug peti: Naprasiti i lenjivci

Dva svjetla se pojavljuju na kuli na obali Stiksa da najave dolazak Vergilija i Dantea. Treći plamen potvrđuje da je obavještenje primljeno. Ti znaci, koji podsjećaju na tadašnje vojne običaje, najavljuju barku demona Flegija. Flegije je zapalio hram u Delfima, jer mu je Apolon osramotio kćer. Dante ga simbolično pretvara u demona koji prevozi duše preko močvare da bi simbolično predstavio bijes koji ne preza ni od toga da se suprotstavi božanstvu. On im ne dopušta da prođu. Vergilije govori kako niko neće zaustaviti njihov pohod jer je Bog tako htio.

Vergilije pokušava da razgovara sa demonima, ali su mu zalupili vrata grada.

Pevanje deveto

Krug šesti: na vratima grada Disa – jeretici

Vergilije je uznemiren zbog nedolaska nebeskog poslanika. On se uzdržava da prenese sopstvene nemire na Dantea. Na jednoj kuli grada pojavljuju se Erinije ili Eumenide, kćeri Aheronta i Noći, koje su Prozerpinine sluškinje.

 

To bledilo što od straha u meni proklija

Kada videh vođu da se vraća nemirno,

Nagna njega da svoj nemir suzbija.

Stade kao čovek koji osluškuje mirno

Jer nije mogao daleko da vidi u tom mulju,

Kroz maglu gustu i nebo neprozirno.

 

Erinije su kinjile. Tu su sreli Tezeja koji je otišao u podzemlje da otme Prozerpinu, ali je tamo bio zarobljen pa je došao Herkul da ga izbavi. Učitelj mu reče da ne smije gledati u Meduzu da se ne bi okamenio. Duše se razbježaše kao žabe kada razaznaju šare neprijateljice zmije – stigao je glasnik. Čuli su vapaje iz grobnica. To su bile duše osnivača jeretičkih sekti.

Pevanje deseto

Krug šesti (nastavak): jeretici i epikurejci

Dante saznaje od Vergilija da su na tom mjestu kažnjeni epikurejci, koji su po tadašnjim tumačenjima, bili protivnici tumačenja o besmrtnosti duše. Njihovi grobovi će poslije Sudnjeg dana biti, kao grobovi jeretika, zauvijek pokriveni.

Ovdje imaju svoje grešno grobište Epikur i njegovi sljedbenici. Epikur je bio grčki filosof koji je zastupao atomističku filosofiju prirode, hedonističku etiku koja ideal dobrog života vidi u duševnom miru i zadovoljstvu. Ovdje je ležao i Fridrih Drugi, njemački car, koji je vodio neprekidne borbe sa papstvom. Napustili su ove zidine, duž staze koja naniže silazi ka smradu što se širio iz doline.

Pevanje jedanaesto

Krug šesti: jeretici

Podela donjeg pakla prema počinjenim grehovima

 Na ivici donjeg pakla, ali još u krugu jeretika, grob je pape Anastazija, za koga je Dante, po tadašnjem pogrešnom mišljanju mislio da je jeretik. Sjedaju kraj tog groba da se malo priviknu na smrad i Vergilije pokušava da mu objasni kako su smješteni grešnici u Paklu.

 

Po ivici visoke strme obale, čije

Urvine čini stenje rasuto kružno,

Stigosmo do duša mučenih još okrutnije.

 

Ovdje sreću papu Anastazija II koji je bio papa krajem petog vijeka. Pošto je srdačno primio Fotina, đakona iz Soluna, koji je smatrao da je Isus prirodno začet i rođen, rimski kler je prigovarao papi da naginje Fotinovom shvatanju.

Svakoj zlobi što izaziva gnijev neba cilj je nepravda, a takva namjera silom ili prevarom vreba bližnjega. Prevara je urođena ljudska mjera. Dante nasilje dijeli u tri grupe: protiv Boga, sebe samoga i protiv drugih. Zato je izvršio raspodjelu grešnika na tri pojasa u istom krugu. Nasilnici i Boga napadaju, kunu ga i vrijeđaju prirodu. U osmi krug mora da potone svako ko je licemjer, laskavac, ko laže i krade. U najnižem krugu beznađa svijeta u kome Dis stoluje su izdajice. Dante pominje i Aristotelovu Etiku, te zbori o tri stvari koje nebo ne želi nikako: neumjerenost, zlobu i bijes divljaštva.

Pjevanje dvanaesto

Krug sedmi: nasilnici; pojas prvi: nasilnici protiv bližnjega svoga

Pjesnici silaze u sedmi krug. Put je strm. Čuvar kruga je Minotaur. To je čudovište: pola čovjek, pola bik, sin Pasifajin. On je simbol žestoke bestijalnosti. Idu putem vrletne urvine koja je nastala nakon zemljotresa izazvanog u trenutku smrti Isusa Hrista. Hristos je iz prvog kruga „ubrao“ oteo duše iz Limba, prvog paklenog kruga. Tako je strašno zatresao kamenje da je djelovalo kao da je svemir pao u ljubavni zanos i ljubavni plamen. U taj čas se kamenje, poput lave, survalo. Kroz dolinu teče krvava rijeka u kojoj ključa onaj što se iživljavao nad bližnjima. U podnožju urvine nalazi se širok jarak i tu Kentauri trče jedan za drugim, naoružani strelama, kao što se na zemlji u lovu juri. Tu su opazili i Hirona, Ahilovog učitelja. Takođe, su vidjeli ljude potopljene do čela. Kentaur im reče kako su to tirani, puni zala što im je duša tražila tuđa imanja i krv. Sada oplakuju bezdušne grijehe sred ovoga kala. Tu se nalaze  Aleksandar od Fere u Tesaliji – tiranin iz četvrtog vijeka prije nove ere i Dionisije – okrutni tiranin iz Sirakuze.

Duše ranitelja, kvarilaca i razbojnika nalaze se u ključaloj skrami a glavu i prsa drže na površini. Pravda ovdje sudi i Atili, kralju Huna, koji je nazivan „Bič božji“. On je 452. godine spalio Italiju sve do Rima.

Pevanje trinaesto

Krug sedmi: pojas II: nasilnici protiv sebe samih (samoubice i raspikuće)

Dva pjesnika su se zaputila kroz čudnu šumu sa iskrivljenim deblima na kojima žive Harpije iz kojih se čuju uzdasi. U grčkoj mitologiji to su čudovišta sa ženskom glavom i tijelom ptice, sa krilima i kandžama. One grabe djecu i duše smrtnika. Dante, na nagovor Vergilija lomi jednu grančicu i drvo u kome je zatočena duša Pjera dela Vinje. On je bio kancelar Fridriha II, čuven kao zakonodavac, upravnik, pisac latinskih govora i poslanica svoga gospodara protiv rimske kurije i kao pjesnik italijanskih ljubavnih pjesama. Zatvoren je i oslijepljen, pa se u tamnici i ubio.

 

Tada pružih ruku, pa šakom

Otkinuh grančicu sa velikog trna,

A drvo viknu: „Zašto lomiš grančicu na stablu mom?“

Zatim ga obli krv crna,

Pa nastavi: „Zašto me kidaš ti?

Zar ti je duša manja od zrna?

Ljudi smo bili i mi svi,

Ali i da smo bili zmije,

Trebalo bi da imaš više samilosti!“

 

Dok su stajali pored stabala, čekajući da još o nečemu prozbore, začuo se zaglušujući zvuk. Pojavile su se dvije prilike potpuno izgrebane i gole. Sakriše se u grm, a iza njih je kroz paklene jade jurio čopor brzih i krvožednih pasa. Ovo je bio čovjek koji se objesio u svojoj kući.

Pevanje četrnaesto

Krug sedmi: pojas III: nasilnici protiv Boga, hulitelji

Pjesnici stižu do pješčare na koju padaju ognjene pahuljice. Tu su kažnjeni hulitelji, koji leže na leđima, sodomisti koji neprestano trče i zelenaši koji sjede pogureni. Među bogohuliteljima je i Kapanej. On je bio jedan od sedam grčkih kraljeva koji je opsjedao Tebu. Dok je jurišao na zidine, hulio je na boga Zevsa. Zevs ga je ubio munjom na gradskim zidinama. Dante pita Vergilija gdje se nalaze Flegetont i Leta – rijeka podzemnog carstva čije vode nose zaborav dušama umrlih. Flegetont ključa crvenom bojom, a Letu će opaziti kada uoči da iz jarka ode duša, očišćena, pa zaboravi sve nakon što je okajala grijehe. Nastavljaju put kroz šumu rubovima kamenja koje vatra ne plavi. 

Pevanje petnaesto

Krug sedmi – pojas treći: nasilnici protiv prirode

Među sodomistima koji trče duž nasipa pod vatrenom kišom, Dante prepoznaje Bruneta Latinija, koga slavi kao svog bivšeg učitelja. On je bio filosof, pisac i poznati političar. On preporučuje Danteu svoja djela i pridružuje se gomili koja neprestano  trči pod vatrenom kišom.

Pevanje šesnaesto

Krug sedmi – pojas treći: nasilnici protiv prirode

Tri Firentinca: Gvido Gvere, Terjaji Aldobrandi i Jakopo Rustiči su prepoznali u Danteu svoga sugrađanina i žele da čuju od njega novosti.

 

Stigoh do mesta gde se čuje

Voda kako u sledeći krug pada

K’o zvuk pčela kada u košnici zuje.

Tri senke se odvojiše od stada

Koje je prolazilo, pa potrčaše

Pod vatrenom kišom onoga hada.

Prilazeći nam, one povikaše:

„Stani ti za koga bismo, po odelu,

Rekli da si iz zemlje naše!“

 

Dante silazi niz užasne vode vodopada niz vrtoglavu strminu. Bio je vezan jednim užetom oko pasa sa kojim je nakada mislio da ulovi pantera. Vergilije mu najavljuje blizinu najgoreg stvorenja. Opazio je kako se usred strašnog dima diže neka prilika.

Pevanje sedamnaesto

Krug sedmi – pojas treći: nasilnici protiv prirode i zanata

Na ivici ponora se pojavljuje Gerion. To je mitski kralj, koga su stari pjesnici prikazivali kao čudovište sa tri glave i tri tijela. Kod Dantea je on simbol prevare i čuvar osmoga kruga. Ovdje borave varalice. Ima čovjekoliko lice, zmijsko tijelo, lavlje šape i rep kao škorpija.

Vergilije se pogađa sa njime da ih odnese na leđima do dna pakla. Dante prepoznaje neke zelenaše po porodičnom grbu. Recimo, plava svinja u bijelom polju je grb padovanske porodice Skrovenji. Dante prikazuje Reginalda Skrovenjija, poznatog zelenaša, koji se cinično raduje što će nakon svoje smrti kraj njega sjesti i njegov komšija Vitaliano del Ponte, načelnik u Vićenci.

Penju se na leđa Geriona. Dante je uplašen.

 

Kao što sokolu koji je dugo leteo

Ne ulovivši nikakva plena ni ptice tako,

Sokolar kaže:“Avaj, već si sleteo!“

Kada umoran, sa visina gde leti lako,

Praveći sto krugova, soko je krila složio

Dalje od gospodara, uvređen i zlovoljan jako,

Tako nas je Gerion na dno spustio

Uz stene u strmoj klisuri,

Pa, čim se nas rasteretio,

On, kao strela, dalje odjuri.

Pevanje osamnaesto

Krug osmi – prva zla jaruga: podvodači i zavodnici; druga zla jaruga: laskavci

Gerion ostavlja dvojicu pjesnika u osmom krugu pakla u kome ima deset zlih jaruga. Te su jaruge koncentrično poređane oko dubokog bunara, koji se nalazi u sredini okrugle poljane. Od ivice poljane do bunara vode mostovi preko svih jaruga. U svakoj jaruzi kažnjeni su grešnici jedne vrste.

Usred polja se nalazi veoma dubok bunar. U ovoj grozoti kamenoj vidio je rogate đavole sa velikim bičevima koji su okrutno tukli ljude u jaruzi. Duše su pokušavale pobjeći udarcima biča. Tu je bio i Venediko Kaćanemiko del Oroso koji je bio vođa Gvelfa u Bolonji. Opisuju ga kao nasilnog čovjeka, a Dante ga je vjerovatno upoznao za vrijeme studija u Bolonji.

Pevanje devetnaesto

Krug osmi: treća zla jaruga: Simonijaci

Simon Mag je prema Bibliji htio da kupi dar čudotvorca. Po njemu je ime dobila simonija, prodaja svešteničkih činova u srednjem vijeku. Oni trguju crkvenim dobrima i službama. Oni su kažnjeni tako što vise strmoglavice u malim bunarima iz kojih im vire noge, a muči vatra koja im liže stopala. Kao što gore stvari masne od ulja, pa plamen samo po površini gori, tako i njih ovdje od prstiju do peta vatra žulja. Datne pominje i cara Konstantina od kojeg počinje crkvena korupcija nakon što je on u znak zahvalnosti papi Silvestru koji ga je izliječio od lepre, dao dominaciju nad Rimom. Tek u XV vijeku je Lorenco Vala dokazao da se radi o legendi.

 

O Konstantine, koliko je zla donelo među nas

Ne tvoje preobraćanje, već što si dao darove

Koje prvi bogati papa primi u onaj čas!

I dok sam mu govorio reči ove,

Ne znam da li je jako grčio

Od griže ili besa svoje udove.

 

Pred Danteom se otvorila nova udolina.

Pevanje dvadeseto

Krug osmi: četvrta zla jaruga – vračevi i čarobnjaci

Vračevi i čarobnjaci su osuđeni tako da im je glava okrenuta. Među kažnjenicima su : Tiresija, Manto, Azdente.

Dante je ugledao svijet pun tuge koji hodi ćutke i plačući se kreće u dugim i tihim povorkama. Svi su hodali unazad. Bilo im je zabranjeno da gledaju naprijed zato što je grijeh vidjeti ono što Bog neće da ljudi vide. Pošto su vračevi htjeli da vide daleko unaprijed, sada moraju da gledaju unazad i tako su, zauvijek, odvraćeni od svoga cilja. Dante je žalio njihov usud. Vodič ga grdi, jer plakati za ovom gomilom znači samo bezumnost. Tu je bio Amfiaraj koji je kao vrač predvidio da će poginuti pred Tebom, pa se sakrio prije bitke ali ga je izdala žena Erifila. Ovdje su i nekakve žene koje su napustile rad sa tkaninama, igle i preslice, pa počele da vračaju voštanim lutkama i travama.

Pevanje dvadeset prvo

Krug osmi: peta zla jaruga – varalice

U petoj jaruzi se nalazi crna smola koja ključa i u kojoj se kuvaju varalice odnosno podmitljivci. To su ljudi koji za novac ili neku drugu korist izdaju interese zajednice ili svoga gospodara. Oko jaruge pune ključale smole obilaze đavoli sa kukama da dohvate svakoga ko se pomoli iz te vreline.

 

Okrenuh se kao čovek koji želi samo

Da vidi ono od čega bi da beži, ma šta da je,

Uprkos želji da vidi, beži i ne staje;

Tako sam crnog đavola iza nas ugledao

Kako uz greben trči ka nama i ne posustaje.

Jao, kako je samo divlje izgledao

I koliko mi se okrutan učinio

Sa raširenim krilima, lakonog i zao!

Pevanje dvadeset drugo

Krug osmi: peta zla jaruga – varalice

Pjesnici idu bedemom u pratnji deset đavola i vide kako se grešnici dižu iz vrele smole da se ohlade, ali zaranjaju nazad čim opaze đavole.

Deset demona je išlo i mi sa njima:

Jao divljeg li društva! Ali sa svecima

U crkvu se ide, a u krčmu sa pijancima.

Pevanje dvadeset treće

Krug osmi – šesta zla jaruga: licemjeri

Đavoli jure za njima, ali Vergilije uzima Dantea u naručje i spušta se s njime u zlu jarugu. Ovdje su kažnjeni licemjeri, pokriveni spolja pozlaćenim kabanicama, a iznutra načinjenim od teškog olova.

Ćuteći, sami, bez družine,

Išli smo jedan iza drugoga,

Kao što franjevci čine.

Poslušali su njihova jadanja. Tu je jedan fratar koji mu na kraju govori da je još u Bolonji shvatio da đavo ima mnoge mane, a među njima da je lažov i otac laži. 

Pevanje dvadeset četvrto

Krug osmi: sedma zla jaruga – lopovi

Pjesnici se sa mnogo muke, penju po razvalinama šeste zle jaruge i stižu na rub sedme. Ovdje su kažnjeni lopovi sred mnoštva zmija.

I kao što čovek koji radi i gleda u daljinu,

Pa se čini kao da sve unapred proračunava,

Tako je dižući mene uz strmu urvinu,

Već gledao u drugi kamen kao da nešto proverava

Govoreći:  „Na onaj tamo stani, ali pazi

I prvo proveri da li te ovaj izdržava.“

Kroz zle jaruge se stiže do najdubljeg dijela bunara idući nizbrdo. Danteu ponestaje daha iz pluća i često zastaje. Učitelj mu govori da ne smije biti trom i iznemogao. Bodri ga da savlada nezdravi umor i stigne sa duhom do kraja jer ga čekaju i mnogo teže stepenice. Dante ustaje i osjeća novi nalet snage. Prolaze kroz usku i tegobnu klisuru. Dante je govorio da savlada slabost. Sa mosta je opazio mnoštvo zmija u raznim oblicima. Spleteni sa tim okrutnim i tužnim mnoštvom, trčali su goli ljudi. Jedan grešnik mu govori da ga više boli što ga zatiče u ovome čemeru, nego to što je umro. Nekada je bio lopuža i krao je svetinje iz crkve, a onda je drugoga optužio. Pošto ga je Dante vidio u ovako poniženom stanju, on mu proriče zle događaje koji su se odigrali od 1301. pa nadalje.

Pevanje dvadeset peto

Krug osmi – sedma zla jaruga: lopovi

Dante vidi neke firentinske lopove koji razgovaraju sa pjesnicima.

Pevanje dvadeset šesto

Krug osmi – zli savjetnici

Dante je zgrožen nad Firencom čiji se toliki stanovnici nalaze u paklu.

Toliko si velika, Firenco, evo ti radovanja,

Da po zemlji i moru ime ti odjekuje,

Pa čak i po paklu ono naveliko odzvanja!

 

Dante je postiđen građanima Firence. Stigao je do mosta i opazio Odiseja i Diomeda. Duša jednog sa dušom drugog plače. Oni su kao neprijatelji Troje izveli više zajedničkih poduhvata. Vergilije nabraja više njihovih prevara, posebno onu sa čuvenim Trojanskim konjem.

Okrenuše ka istoku, pa duž mora poletiše povrh vode skrećući neprestano put zapadnih gora. Pet puta zasja i pet puta presta mjesečeva svjetlost što ih je osvjetljavala. Diže se vjetar i tri puta vrtlog lađu zaludi a oni potonuše ovaj put u morsku dubinu.

Pevanje dvadeset sedmo

Krug osmi: osma zla jaruga – zli savetnici

Pjesnici razgovaraju sa Gvidom de Montefeltrom. Dante mu priča šta se dešava u današnjoj italijanskoj pokrajini Romanji. Gvido otkriva Danteu da je postao proklet zato što je dao loš savjet papi Bonifaciju. Pošto je svoju priču ispričao, krenuše dalje. Stigoše u grad onih što sijući neslogu dopadaju muka.

Pevanje dvadeset osmo

Krug osmi: deveta zla jaruga – sejači nesloge i šizme

Ovdje su ljudi koji su svojim pokvarenim djelovanjem razdvajali one koji su trebali da budu složni. Sada su isječeni i strašno osakaćeni. Unijeli su krivovjerstvo u vjeru a rascjepljeni su prema veličini grijeha. Dante razgovara sa Muhamedom. Tu je bio i Alija, rođak i sljedbenk Muhameda koji se nije slagao sa njim u nekim učenjima, pa je osnovao sopstvenu sektu.

Pevanje dvadeset deveto

Krug osmi: deseta jaruga – krivotvorci

Ovdje se nalaze krivotvorci, falsifikatori metala i alhemičari. Kažnjeni su bolešću jer su u životu bili moralno bolesni. Kao što su oni izopačili zlato, tako je sada njihovo tijelo izopačeno. Tu je Kapokio iz Sijene koji je bio poznati alhemičar, koga je Dante lično poznavao. Spaljen je 1289. u Sijeni. On mu reče kako je metale krivotvorio i bio je kao majmun dobar imitator prirode.

Pevanje trideseto

Krug osmi – krivotvorci

Ovdje su krivotvorci osoba, odnosno oni koji su se lažno predstavljali. Oni su lagali i izmišljali prevare, pa im glava gori u groznici. Za svaki grijeh Dante navodi kaznu koja je u najvećoj suprotnosti sa uživanjem zbog koga se griješi.

Pevanje trideset prvo

Prelazak iz osmog u deveti krug : Giganti

Stižu na ivicu osmoga kruga gdje se silazi u ogromni, duboki bunar u kome se nalazi deveti krug. Okolo stoje strašni giganti. Antaj ih spušta na dno bunara. Oni su se, poput Lucifera, borili protiv Boga i zato su osuđeni da budu čuvari najdubljeg pakla. Antaj ih spušta na dno gdje se Lucifer sa Judom liže.

Pevanje trideset drugo

Krug deveti: izdajnici rodbine i otadžbine

Da su meni oštri i hrapavi stihovi

Kakvi priliče ovoj tužnoj jami

Nad kojom se uzdižu ostali krugovi,

Moglo bi izobilje stihova da se izmami

Iz moga uma, ali pošto ih nemam, svakako

Sa strahom ću pevati o paklenoj tami,

Jer to nije delo za šalu i ne može tek tako

Da se opiše dno celoga sveta u adu… 

Pevanje trideset treće

Krug deveti: izdajnici rodbine, svojih prijatelja i gostiju

A jedan od onih u okovu studenom

Povika: „O, okrutne duše u paklenom moru,

Kojima je greh dodelio mesto u srcu paklenom,

Skinite mi s lica zaleđenu koru

Da mi smanji bol koji mi cepa grudi,

Pre nego što mi zene navuku bolnu odoru.“

To je bio Alberigo koji je spadao među „vesele fratre“. Zbog šamara koji je dobio od rođaka, odluči da ga ubije, iako je ovaj molio za oproštaj. Prividno se pomirio sa njim i pozvao ga sa sinom na ručak. Pred kraj ručka je naredio da se donese voće a na tu naredbu su ušla druga dva rođaka, te ubila goste.

Pevanje trideset četvrto

Krug deveti: izdajnici, izdajnici dobrotvora i Lucifer

Stižu u Judeku, poslednji pojas devetog kruga koji je naziv dobio po Judi. Ovdje se nalaze izdajnici svojih dobrotvora. Spuštaju se niz Luciferovu dlaku u drugu polovinu Zemlje. Ljutnja, glupost i zagriženost su izvori najtežeg grijeha i vode u Luciferove čeljusti.

Sa tri oka je plakao i sa trostrukog lika,

Niz tri brade, mlaz suza i slina se slivao.

U svakoj čeljusti je držao po jednog grešnika

I mleo ga zubima kao konoplju trlica

Da bol istovremen trpe sva tri nesrećnika.

 

Kada ovdje svane, tamo se noć smiri. Sa ove strane neba se Lucifer strovalio, a zemlja koja se tuda ranije pružala, morem se prekri. Ostala je samo jedna šupljina, možda da se od njega bježi. Toliko je velika njegova paklena grobnica da se ne može okom razabrati.

 

Vođa i ja po skrivenom putu koji je vijugao

Zaputismo se tamo gde vlada dan svetao

I nijedan od nas nije više za odmor znao,

Već smo se peli, on prvi, a ja sam za njim išao

Sve dok ne videh da pred nama jezde

Lepe nebeske stvari, kroz jedan otvor okrugao

Kuda izađosmo da opet ugledamo zvezde.

Pojmovnik

• DOLCE STIL NUOVO (slatki novi stil) – Dante je zaslužan za ime treće škole trinaestog vijeka, koji on pominje u Čistilištu. Osnovna i jedina tema ovog stila je slavljenje ljubavi prema plemenitoj ženi koja može da pruži blaženstvo muškarcu. Ta ljubav je produhovljena, unutrašnja i izražava se kroz uzvišen govor.
• ANTROPOCENTRIZAM – srednjovjekovni pogled na svijet prema kome je čovjekova sudbina u središtu svih kosmičko – istorijskih zbivanja.

• RENESANSA – pokret obnove i preporoda u književnosti, umjetnosti i nauci koji se javio u Evropi u XIV vijeku. Teži ka ljudskoj sreći i njeguje kult ljepote.