Lovac u žitu – Džerom Dejvid Selindžer

Biografija pisca

Džerom Dejvid Selindžer (1919-2010) objavio je ukupno četiri knjige. Roman Lovac u žitu je objavljen 1951. godine, a koji je posvetio majci.

Rođen je u Njujorku 1. januara. Bio je jedino muško dijete u imućnoj porodici Sola i Miriam Selindžer. Otac mu je bio uvoznik delikatesne robe. U ljetnom kampu 1930. je proglašen za najpopularnijeg glumca. Putuje sa ocem u Poljsku i Beč. Upisao je 1939. kurs kratke priče na Kolumbija univerzitetu, koji je vodio izdavač časopisa Priča.

U to vrijeme slao mu je svoje priče i Čarls Bukovski, samo jednu godinu mlađi od Selindžera. Već 1940. objavljuje svoju prvu priču Mladi ljudi. Uspijeva da proda časopisima tri priče 1941. Nekoliko nedelja radi kao zabavljač na brodu koji krstari Karipskim ostrvima. Zaljubljuje se u Unu, buduću Čaplinovu ženu.

Kako govori francuski i njemački, Selindžer je prebačen u obavještajnu službu i upućen je u Englesku. Kasnija priča Za Esme – s ljubavlju i mučninom povezana je s njegovim boravkom u engleskoj varošici Tiverton. Ostatak rata provodi kao obavještajni agent koji lovi i ispituje naciste. Dobio je pet odlikovanja i neprekidno pisao, svuda noseći pisaću mašinu. Piše čak i u rovovima. U jednoj njegovoj priči, junak provodi noć u jami punoj krvavih ostataka njemačkog vojnika. Do maja 1944. je dovršio šest poglavlja romana Lovac u žitu. U pismu Hemingveju piše kako se nalazi u bolnici u Nirnbergu zbog depresije. Želi da napiše „osjetljiv“ roman i plaši se da ga neće shvatiti.

U julu je ponovo u Americi. Kažu da je satima mogao da priča o piscima i pisanju. Njujorker prihvata da objavi rukopis o Holdenu, ali ga Selindžer povlači. Godine 1948. Njujorker objavljuje njegove tri priče: Savršen dan za Banana – ribe, Malo pre rata s Eskimima, Ujka Vigili u Konektiketu. Po priči Ujka Vigli je snimljen film u Holivudu, ali se piscu nije dopao. Lovac u žitu izlazi iz štampe 1951. Roman je odmah postao bestseler. Djelo je dobilo i dobre kritike. Neki ga čak proglašavaju i najboljim proznim djelom svoga vremena.

Bježeći od publiciteta, prelazi u malo mjesto Korniš. Upoznaje studentkinju Kler Daglas koja prekida sa svojim zaručnikom, koji je vjerovatno uzor za Lejna Kotela u noveli Freni. Kasnije pisac piše ovu priču kao svadbeni poklon budućoj ženi. Često piše na temu rano sazrele, zbunjene djece i materijalnim svijetu odraslih.

Oženio je Kler Daglas 1955. godine. Pisanje ga drži u neprekidnom transu. Novelu Zui objavljuje 1957. Rađa im se sin Metju 1960. koji će kasnije postati glumac. Časopis Tajm 1961. godine proglašava knjigu Greni i Zui za književni događaj godine. Razvodi se 1967. godine. Ima krug prijatelja sa kojima izlazi iz svoje pećine. U bliskoj je vezi sa osamnaestogodišnjom studentkinjom s Jejla. Podnosi tužbu zbog piratskog objavljivanja njegovih priča iz mladosti u Njujork Tajmsu.

Objavljivanje knjiga djelovalo mu je kao atak na njegov život. Volio je da piše, ali za sebe i svoje zadovoljstvo. Umro je u 92. godini 2010. godine.

Analiza djela

Roman se bavi incijacijom jednog mladog čovjeka i dramatičnim razotkrivanjem naših života u kojima nema više mjesta za ideale. Pokazuje na koje načine laž prekraja gradsku kulturu. Vremenom ovo djelo postaje sastavni dio lektire u mnogim zemljama. Njegova popularnost se ne smanjuje. Na listi najboljih američkih romana uvijek drži mjesto među prvih deset. Trebalo mu je skoro deset godina da napiše ovaj roman. Djelo izražava seksualne konflikte i egzitencijalne strepnje mlade generacije u poslijeratnoj Americi kao i bunt protiv licemjerja u svijetu, njegovog glavnog junaka Holdena Kolfilda. Ovo djelo je godinama bilo sinonim za kontraverzu, a jedno vrijeme zabranjena knjiga u školama.

Radnja romana teče  hronološki, prožet je strujom svijesti. Jezik je žargonski.

Književni rod: epika;

Književna vrsta: moderni roman; roman toka svijesti;

Mjesto radnje: New York;

Vrijeme radnje: tri dana do Božića (subota, nedjelja i ponedeljak);

Tema: život i školovanje problematičnog šesnaestogodišnjaka;

Ideja: Život je osvojena utakmica koju treba igrati po sopstvenim pravilima!

Likovi

Glavni lik: Holden Kolfild; postao je alter – ego generacije izgubljenih tinejdžera u Americi i širom svijeta. Šesnaestogodišnji tinejdžer. Natprosječno inteligentan a emotivno nezreo. Polemiše sa licemjerjem. Želi da bude lovac u žitu (stihovi Roberta Barnsa).

Sporedni likovi: Selma Tarmer, Spenser, Stredleter, Ekli, Džejn, Feba, Sali Hejs, Antolini, Moris;

Kratak sadržaj

Ako vas stvarno zanima sve ovo, verovatno ćete prvo hteti da saznate gde sam rođen, kakvo je bilo moje bezvezno detinjstvo, šta su moji radili u životu pre nego što su me dobili, ali nisam baš raspoložen da pričam o tome…

Njegovi roditelji su dobri ljudi, ali strašno osjetljivi. Odlučuje ispričati o ludilu kroz koje je prošao oko Božića. Njegov brat živi u Holivudu. Svakog vikenda dolazi u posjetu. Sada ima jaguara i pun je para. A nekad nije bio. Bio je samo običan pisac dok je sjedio kod kuće. Napisao je knjigu priča Tajna zlatna ribica o nekom klincu koji ne da nikome a vidi njegovu zlatnu ribicu, jer ju je kupio svojim parama. Mrzi filmove. Napušta školu u Pensilvaniji. Na ragbi – mečevima nikada nije bilo mnogo djevojaka. Jeziva škola kako god okreneš. Voli mjesta gdje možeš da vidiš poneku djevojku s vremena na vrijeme. Selma Tarmer, kćerka direktora škole, pojavljivala se često na tribinama, mada nije baš bila neka za kojom bi se čovek pomamio. Sjedio je jednom u autobusu, pa su popričali. Dopala mu se. Imala je veliki nos i nokte izgrižene do krvi i nosila lažne grudi što štrče na sve strane. Ali budila je neku simpatiju. Dopalo mu se što ne guši pričama o tome kakva je faca njen matori. Vjerovatno je znala koliko je taj skot dvoličan.

Tek je stigao iz Njujorka sa mačevalačkom ekipom. Bio je menadžer ekipe. Zaboravio je mačeve i opremu u podzemnoj željeznici. Čitava ekipa bojkotovala ga je putem natrag u vozu. Pao je iz četiri predmeta i izbacili su ga. Bio je decembar i hladno kao na vještičijoj sisi. Pensi je pun lopova. Veći dio učenika je iz onih veoma bogatih porodica, ali je Pensi svejedno pun lopova. Što je škola skuplja – to je više lopova u njoj. Napuštao je razna mjesta i škole a da nije znao zašto napušta. Mrzio je to. Nije bitno da li je rastanak tužan ili ružan, ali kada napušta neko mjesto voli da zna da ga napušta. Jer ako ne znaš, onda ti je još gore.

Često je razmišljao o starom Spenseru. A kada čovjek previše mozga o njemu, pita se zbog čega on uopšte živi. Bio je već sav pregažen i jedva se držao. Kada bi pred tablom ispustio kredu, uvijek bi neko iz prve klupe morao da ustane i pokupi je za njega. Njegova žena i on su se oduševljavali mnogo čime, na neki nemoguć način. Čim mu je ušao u sobu, zažalio je što je došao. Na sve strane su bili lijekovi. Niko ne luduje baš za bolesnim ljudima. Imao je grip. U životu niste vidjeli čovjeka koji je klimao glavom kao Spenser. Nikad se nije znalo da li tako klima zato što razmišlja, ili zato što je stara dobričina koja ne razlikuje dupe od lakta. Spenser ga pita šta se s njim dešava. Od pet predmeta imao je četiri slabe ocjene. On ga je oborio iz istorije zato što apsolutno ništa nije znao. Pokazao mu je njegov pismeni rad i počeo da ga čita. Nikada se ne bi moglo pomisliti da tako star čovjek može biti toliko sarkastičan. Počeo je skoro da ga mrzi. Spustio je papir i pogledao  kao da ga je razbio u ping – pongu ili ko zna čemu. Upitao ga je da li mu zamjera što ga je oborio. Bilo mu je neprijatno zbog toga što ga je morao oboriti. Došli su do teme o njegovim problemima u drugim školama. Nije bio raspoložen da govori na tu temu, Spenser ga shvakako ne bi shvatio. Rukovali su se i pozdravili.

Kad sam zatvorio vrata i pošao ka dnevonoj sobi, nešto mi je doviknuo, ali ga nisam dobro čuo. Ubeđen sam da je viknuo „Srećno!“ Nadam se da nije. Sve bih dao da nije. Ja nikada ne bih nekome doviknuo „Srećno“! To užasno zvuči, kad malo bolje razmisliš.

Sebe doživljava najgorim lažovom na svijetu. Čak i kada ide da kupi novine, a neko ga pita kuda će, u stanju je da kaže kako ide u operu. Lijepo je bilo vratiti se u sobu nakon starog Spensera. Svi su bili na utakmici. Skinuo je mantil i kravatu i otkopčao kragnu, a onda stavio kapu koju je tog jutra kupio u Njujorku. To je bila neka crvena lovačka kapa, jedna od onih s maksimalno dugačkim štitnikom. Vidio je u izlogu neke sportske radnje.  Koštala je samo dolar. Nosio je sa štitnikom okrenutim naopako, ka potiljku. Onda je uzeo knjigu i izvalio se u fotelju. Knjigu je iz biblioteke uzeo greškom. Mislio je da je nešto dosadno, ali nije. Počeo je da se glupira i okrenuo je štitnik one lovačke kape naprijed.

Nije imao pametnijeg posla, pa je pravio društvo Stredleteru dok se brijao. Sjeo je na lavabo i počeo da otvara i zatvara hladnu vodu. Bio je aljkav tip. Uvijek je dobro izgledao, ali trebalo je vidjeti njegov brijač. Bio je sav zarđao, pun sapunice, dlaka i drugih gadosti.

Uvijek je dobro izgledao kada je okončao dotjerivanje, ali svejedno je bio aljkav. Dotjerivao se da dobro izgleda zato što je bio zaljubljen u sebe. Smatrao je da je najzgodniji tip na zapadnoj hemisferi. On jeste zgodan tip. Ali bio je u suštini jedan od onih ljepotana za koje vaši roditelji kada ga vide na školskom almanahu, odmah pitaju: ko je taj mladić.

Ne voli filmove, ali voli da imitira tako nešto. Stepovao je po kupatilu. Stredleter mu je pohvalio novu kapu. Pitao ga je da mu napiše sastav. Kod njega je bila dobra ta stvar što nisi morao da mu objašnjavaš svaku sitnicu, kao Ekliju. Ekli je svuda volio da zabada svoj nos. Iznenada, Ekli je opet upao u sobu. Prvi put u životu bilo mu je drago što ga vidi. Muvao se tu negdje do večere, pričajući o svim likovima koje ne podnosi u Pensiju.

U Pensiju su subotom uveče uvijek dobijali isto jelo. To je trebalo da bude posebna čast, jer su im davali biftek. Kladio se da je u pitanju prevara, jer su roditelji dolazili nedeljom u posjetu, pa bi vjerovatno majka svakog svog sinčića pitala šta je večerao.

Nije izlazio s nekom djevojkom ili negdje, pa su on i njegov drugar Mel Brosar, član rvačke ekipe, riješili da idu autobusom do Edžerstauna i tamo uzmu hamburger i možda odgledaju neki glupi film.

Napisao je Stredleru sastav. O Elijevoj rukavici za bejzbol. Slučajno je imao tu, u koferu, pa je izvadio prepisao pjesme koje su ispisane po njoj. Ekli je imao sve živo. Bolesne sinuse, bubuljice, kvarne zube, kvrgave nokte. Morao si pomalo da žališ tog suludog skota.

Neke stvari se teško pamte. Razmišlja o Stredlerovom povratku poslije izlaska sa Džejn. Bio je stravično zabrinut. I vi biste bili zabrinuti da ste znali Stredletera. Izašao je nekoliko puta zajedno sa tim skotom na sudar s djevojkama. Bio je beskrupulozan. Ušao je kukajući kako je hladno napolju. Počeo je da se svlači, nije ni pomenuo Džejn. Posmatrao ga je. Samo mu je zahvalio za karirani sako. Odvezao je kravatu. Stajao je i tako se nešto kao tapšao po golim grudima i stomaku s nekim glupim izrazom lica. I dalje nije izgovorio nijednu riječ o Džejn. Zato mu je na kraju rekao: „Poprilično si se zadržao ako je uzela izlaz samo do pola deset. Je l’ zakasnila zbog tebe?“

Pitao ga je da li je prenio pozdrave Džejn. Osjećao je mržnju prema njemu tog trenutka. Zatim ga upita – kuda ju je vodio. Glas mu je drhtao i osjećao je da nešto ne valja. Potukli su se. Ostao je na podu dok Stredleter nije otišao u kupatilo. Nigdje nije mogao da pronađe onu lovačku kapu. Na kraju, bila je pod krevetom. Sva su mu usta bila krvava, brada pa i pidžama. Sva ta krv i ostalo – izgledao je sam sebi kao surov lik. A nije bio baš neki surov lik.

Svi su spavali ili bili napolju ili kod svojih kuća za vikend. U hodniku je bilo krajnje tiho i depresivno. Nije mu se više ostajalo tu. Osjećao se previše tužno i usamljeno. Riješio je da uzme sobu u nekom hotelu u Njujorku i opusti se do srijede, a onda se u srijedu vrati kući odmoran i raspoložen. Pretpostavljao je da njegovi prije utorka ili srijede vjerovatno neće dobiti pismo starog Tarmera u kojem ih obavještava da su ga izbacili. Nije htio da ide kući prije nego dobiju to pismo i do kraja ga svare. Njegovu majku lako spopadne histerija, a njemu su živci otkazali.

Spakovao je stvari. Nešto ga je izdeprimiralo pri tom pakovanju. Prebrojao je novac. Uzeo je dva svoja kofera i zastao pored stepeništa, te bacio pogled niz glupi hodnik. Čak je i plakao. Ne zna zašto. Stavio je onu crvenu lovačku kapu i dreknuo iz sve snage: „Knjavajte moroni!“

Bilo je suviše kasno da zove taksi pa je otpješačio do stanice. Teško se hodalo kroz snijeg. Uživao je u svežem vazduhu. Jedini problem je bio što ga je bolio nos i ono mjesto ispod gornje usne gdje ga je Stredleter mlatnuo. Spljoštio mu je usnu i zube. Ta kapa koju je kupio imala je iznutra klapne za uši, pa ih je spustio.

Voli da putuje noću vozom. Tada je u stanju da pročita neku od tih glupih priča iz časopisa, a da usput ne povrati. Jednu od onih priča s gomilom lažnih, nemogućih likova isturene donje vilice, koji se obavezno zovu Dejvid i gomilom nemogućih djevojaka koje se zovu Linda ili Marša.

U Trentonu je ušla neka dama i sjela pored njega. Čitav vagon je bio prazan, jer je bilo prilično kasno. Sjela je pored njega, umjesto na neko prazno mjesto, zato što je imala veliki kofer. Imala je oko četrdeset ili četrdese pet godina, ali je odlično izgledala. Njen sin je išao sa njim u razred. Posmatrao je kako skida rukavice. Baš je šljaštila prstenjem. Imala je neviđeno lijep osmijeh. Rekla mu je da se brine za sina Ernesta jer joj djeluje da nije previše druželjubiv. Vrlo je osjetljiv i ozbiljnije gleda na stvari nego što bi trebalo u njegovom uzrastu.

Osetljiv. To me je stvarno dotuklo. Taj Morou je bio otprilike osetljiv kao klozetska daska. Pažljivo sam je pogledao. Uopšte mi je izgledala glupa. Izgledala je kao da bi mogla da bude prilično sigurna kakvog je skota rodila.

Lijepo je izgledala dok je pušila. Bila je veoma šarmantna. I vrlo seksipilna. Nekako ga je čudno gledala. Krvario mu je nos. Počeo je da ju sluđuje. Hvalio je njenog sina, izmišljajući. Znao je da to svaka majka želi da čuje.

„Takav je Erni. To mu je jedina mana – preterano je stidljiv i skroman. Stvarno bi trebalo da utičete na njega da se opusti nekad.“

Pitao je da li je možda za neki koktel u vagon – restoranu.

„Dušo, zar je vama dozvoljeno da naručujete piće?“ upitala me. Ali nije to rekla pokroviteljski. Bila je suviše šarmantna za tako nešto.

Slagao joj je da ima tumor na mozgu. Bilo joj je žao. Odmah se pokajao što je to rekao, ali bilo je suviše kasno. Počeo je da čita neki red vožnje, samo da bi prestao da laže. Nisu pretjerano razgovarali nakon toga. Izašla je i poželjela mu mnogo sreće sa operacijom. Onda ga je pozvala da posjeti Ernija u Glosteru. Rekla je da im je kuća na samoj obali, da imaju teniski teren. On joj se zahvalio i rekao da ide sa babom u Južnu Ameriku. Što je stvarno bila notorna laž, jer baba teško izlazi iz kuće. Ali ne bi posjetio tog kretena Moroua ni za sva blaga ovog svijeta, čak ni u najcrnjoj depresiji.

Izašao je na stanici Pensilvanija i otišao na telefonsku govornicu. Došlo mu je da se javi nekom. Njegov brat je bio u Holivudu, a mala sestra Feba ide na spavanje oko devet. Ona se ne bi bunila kada bi je probudio, ali je problem bio u tome što se ne bi ona javila. Onda je pomislio da okrene majku Džejn Galager i sazna kada Džejn dolazi za raspust. Zatim, mu je palo na um da okrene jednu djevojku s kojom je inače često izlazio – Sali Hejs. Na kraju nije nikoga ni okrenuo. Izašao je iz govornice, pokupio kofere i uzeo taksi. Toliko je bio rasijan da je taksisti dao svoju pravu adresu. Potpuno je zaboravio kako je krenuo da se smjesti u neki hotel. Nije ni pomislio na to dok nisu stigli do polovine parka. Objasnio je taksisti da je želio zapravo da odsjedne u nekom hotelu „inkognito“ da ne bi sreo nekoga poznatog. Stigli su do hotela „Edmont“. Još u taksiju je stavio onu crvenu lovačku kapu, onako iz zezanja. Tada još nije znao kako je taj hotel prepun perverznjaka i degenerika.

Dali su mu neku odvratnu sobu, kroz čiji se prozor nije ništa vidjelo sem druge strane hotela. Bio je isuviše potišten da bi mario ima li lijep pogled ili nema. Hotelski momak bio je depresivniji od same sobe. Jedan od onih ćelavih tipova što češljaju svu preostalu kosu s jedne na drugu stranu da bi prekrili ćelu. Sve u svemu, čaroban posao za tipa od šezdeset pet godina. Da nosi ljudima kofere, čekajući da mu daju napojnicu.

Kada je otišao, gledao je kroz prozor neko vrijeme. Nije imao šta drugo da radi. Iznenadili biste se šta se dešavalo na drugoj strani hotela. Nisu se čak ni potrudili da spuste roletne. Vidio je jednog sijedog tipa, uglađenog, samo u gaćama kako radi nešto čudnovato. Prvo je spustio kofer na krevet. Onda je povadio raznoraznu žensku odjeću iz njega i obukao sve to. Onda je navukao neku vrlo tijesnu crnu večernju haljinu i počeo da šetka gore – dole po sobi kao žena, pušeći cigaretu i gledao se u ogledalu. Prozor iznad njegovog, opazio je čovjeka i ženu kako se prskaju vodom iz usta. Sve vrijeme su ludovali kao da je to najsmješnija stvar na svijetu.

Bez zezanja, taj hotel je bio prepun nastranih likova. Ja sam verovatno bio jedini normalan skot u čitavoj zgradi – što i nije značilo nešto. Došlo mi je da Stredleteru pošaljem telegram da uhvati prvi voz za Njujork. On bi u tom hotelu bio car.

Problem je što su takve idiotarije nekako fascinantne za posmatranje, čak i kad to ne želiš. Ta djevojka, koju je tip prskao vodom iz usta prilično je dobro izgledala.

Mislim, to je bio moj veliki problem. U mislima sam, verovatno, najveći seksualni manijak za koga ste ikad čuli. Ponekad mi padaju na pamet neke sulude stvari koje bih rado i ostvario da mi se ukaže prilika.

Poznavao je jednu djevojku prije nekoliko godina koja se još više ludirala od njega. Baš su se dobro zabavljali na neki sulud način. Seks je nešto  što ne shvata najbolje. Tu nikad ne znaš na čemu si. Zarekao se da će prestati da se nateže sa djevojkama koje zamaraju. A na kraju je proveo čitavu noć ljubakajući se s jednom neviđenom folirantkinjom.

Počeo je da se poigrava idejom da se čuje sa Džejn. Nakon nekog vremena, sjeo je na fotelju i popušio nekoliko cigareta. Okrenuo je broj Fejt Kevendiš. Pozvao ju je na koktel. Ona mu je odgovorila da zvuči kao privlačna osoba, ali da je kasno. A djevojka sa kojom dijeli sobu je bolesna.

Bilo je prilično rano. Ako nešto mrzi to je da ide u krevet kada nije čak ni umoran. Otvorio je kofere, izvadio čistu košulju i otišao u kupatilo. Bio je blizu toga da zovne svoju mlađu sestru Febu. Baš mu se razgovaralo sa njom. Mislio je da spusti slušalicu ako se javi neko od roditelja.

Feba je lijepo i bistro dijete. Zaista bistra. Uvijek je imala petice u školi. Osjećao je kao jedini glupak u porodici. Njegov brat D. B. je pisac, a Eli, onaj što je umro, bio je stvarno genije. Feba ima crvenu kosu, koja joj je ljeti sasvim kratka. Ljeti, ona je zagladi iza ušiju. Ima lijepe, male uši. Zimi joj kosa bude duga. Majka joj nekad uplete kike. Ima baš lijepu kosu, ali je prilično mršava. Sad joj je dest godina. Kao neko ko je stvoren za rolšue. Ako Febi kažeš nešto, ona zna o čemu govoriš. Možeš čak svuda da je vodiš. Ako je povedeš na neki bezvezan film, ona zna da je bezvezan. Jedini problem je što je ponekad previše osjećajna. Veoma emotivna za svoj uzrast. Stalno piše knjige. Samo nikad ih ne završi. Sve su o nekoj djevojčici po imenu Hejzel – osim što Feba izgovara njeno ime Hezl. Ona je djevojčica detektiv. Ona je kao siroče, ali se njen otac stalno pojavljuje.

Kada bi on i Eli vodili razgovor o bilo čemu, Feba je slušala. Sve u svemu, ona je bila neko s kim biste uvijek rado popričali telefonom.

Ali, plašio se da će se javiti neko od roditelja, jer bi otkrili da sam u Njujorku.

Mjerkao je neke tri žene. Dvije nisu bile za gledanje, a on je gledao plavušu. Pozvao je jednu na ples vrlo uglađeno. Ali one su pomislile da je i to stvar za paniku. Bile su prave pravcate moronke, sve tri. Na kraju je plavuša ustala da igra sa njim. Plavuša je zaista umjela da igra. Bio je već napola zaljubljen u nju kada su se vratili do stola. Tako je to s djevojkama. Nisu ga pozvale da sjedne za njihov sto. Plavuša s kojom je igrao se zvala Bernis. One dvije ružne zvale su se Marti i Lavern. Onda je pokušao da ih navede na neki malo inteligentniji razgovor, ali to je bilo bukvalno nemoguće. Sve tri su radile u osiguravajućem zavodu. Pomislio je da su one dvije ružne, sestre, ali su se strašno uvrijedile kada ih je pitao. Lijepo se vidjelo da nijedna od njih ne želi da izgleda kao ona druga. Igrao je sa svima njima redom. Šank se zatvarao i on je na brzinu naručio po dva pića za svaku od njih. Odjednom, kad su ispile svoja pića, sve tri su ustale od stola i rekle da moraju na spavanje. S cigaretama i ostalim, račun je izašao oko trideset dolara. One su trebale bar da ponude da učestvuju u plaćanju. Naravno, on to ne bi dopustio. Bile su takve ćurke, ništa nisu znale, a nosile su te žalosne, cirkuske šešire.

Iznenada mu je pala ponovo na pamet Džejn. Nikako da ju izbije iz glave. Mislio je na nju i Stredletera kako sjede u kolima i bio je prilično siguran da joj on nije uvalio. Osjećao je da zna kako Džejn diše. Voljela je razne sportove i kada je upoznao, čitavog ljeta su igrali tenis, a skoro svakog podneva golf. Ne moraš uvijek da insistiraš na seksu da bi upoznao neku djevojku. Džejn nije bila striktno lijepa. Ali stvarno ga je bacala u nesvijest. Imala je nevjerovatno pokretljiva usta. I nikada ih, u suštini, nije zatvarala. Stalno je čitala i to veoma dobre knjige. Čitala je masu poezije. Njegova majka nije ju pretjerano voljela. Bila je ubijeđena da je Džejn i njena majka nešto ignorišu. Nije čak smatrala ni da je Džejn lijepa. Ali on jeste.

Jedan jedini put su našli priliku da se smuvaju ili tako nešto. Bila je subota i napolju je pljuštalo. Igrali su čekers. Ali odjednom se pojavio taj alkos za koga je njena majka bila udana i pitao Džejn ima li cigareta. Spadao je u one likove koji razgovaraju s tobom samo ako im nešto treba. Vrlo neprijatan tip. Ušao je u kuću. Pitao je Džejn šta se dešava, ali ona nije htjela da komentariše. A onda je, odjednom, na tablu kanula suza. Samo ju je utrljala prstom u tablu. To ga je užasno pogodilo. Natjerao je da se pomjeri i da sjedne pored nje. Onda je stvarno počela da plače, a on je ljubio posvuda. Nekako ga nije pustila do usta. Sve u svemu nikada nisu bili bliže tome da se smuvaju nego tada. Poslije je ustala, ušla u kuću i obukla onaj njen crveno – bijeli džemper koji ga je bacao u nesvijest, pa su otišli u bioskop. Pitao ju je da li je Kardehi – taj alkos – ikada pokušao da je smuva. Rekla je da nije. Kod nekih djevojaka bukvalno nikad ne provališ u čemu je stvar. Fenomenalno je bilo sa njom držati se za ruke. To ne zvuči kao nešto, svjestan si toga, ali fenomenalno je držati se  s njom za ruke. Nikada nisi morao da brineš s Džejn, da li ti je ruka oznojena ili nije. Znao si samo jedno: da si srećan i zaista si bio.

Sjedio je na toj izbljuvanoj fotelji u foajeu. Ali kada bi se god sjetio onoga sa njom i Stredleterom, došlo bi mu da poludi. Znao je da ona nikada ne bi pustila do šesnaesterca, ali to ga je svejedno izluđivalo.

Taksi u koji je ušao, bio je prava olupina. Njujork je grozan kad se neko smije na ulici kasno u noć. Čuje se miljama naokolo. Od toga se osjetiš tako usamljeno. Iako je već bilo kasno, kod starog Ernija je bilo prepuno. Uglavnom mamlazi iz srednjih škola i koledža.

Nije bilo šta drugo da se radi, sem da se sjedi, pije i puši. Prišla mu je jedna djevojka. Zvala se Lilijan. Njegov brat je izlazio jedno vrijeme s njom. Bila se srećna što ga vidi i totalni folirant. Mislila je da je mnogo jaka stvar to što mu je brat u Holivudu. Blokirala je čitav promet u prolazu između stolova. Niko ju nije volio. Na određen način morao si nekako da je žališ. Morao je da ode jer nije želio da sjedi za stolom sa tom Lilijan i da umre od dosade. Ljudi vam uvijek sve pokvare.

Vratio se pješke do hotela. Napolju kao da uopšte nije padao snijeg. Sve u svemu, prije nego što je stigao do hotela, krenuo je da uđe u neku rupu od bara iz kojeg su izašla dva mrtva pijana tipa. Vratio se u hotel. Nije mu se spavalo i osjećao se mizerno. Poželio je da ga nema. Samo što je ušao u lift, liftboj ga upita da li ga zanima nekakav provod sa ženama. Petnaest za cijelu noć. Pristao je. To je bilo protiv njegovih principa, ali toliko je bio deprimiran da nije ni mislio na to. Djevojka je bila u kratkom kaputiću, plavuša. Ipak, uopšte nije bila neki krš. Nije djelovala baš ljubazno. Na sebi je imala neku zelenu haljinu. Prekrstila je noge i klatila njima. Bila je nervozna za prostitutku. Bila je negdje njegovih godina. Imala je tanak, dječiji glas. Uopšte nije govorila hvala kad je ponudiš nečim. Jednostavno nije znala takve stvari. Skinula je haljinu preko glave i on se baš čudno osjećao kada je to uradila. Tako naglo uradila pa onda sjela. Bio je sve drugo samo ne napaljen.

Pitao ju je da li je raspoložena da o nečemu pričaju. Nije mogao da smisli o čemu bi pričao. Htio je da ju pita kako je postala prostitutka, ali nije se usudio. Pitao je šta radi danju. Ona mu je odgovorila da jede, ide u bioskop. Rekao joj je da nije u formi ali da će joj platiti. Uopšte mu se to nije radilo. Bila je užasno ljuta. Bila je prilično nezgodna. Čak je s tim tanušnim glasićem mogla da isprepada.

Otišao sam do plakara i izvadio joj haljinu. Navukla je, a onda uzela svoj kpautić sa kreveta. „Zbogom štakore“, rekla je.

Napolju je svitalo. Bio je potišten. Došlo mu je da se pomoli ali nije mogao. Sebe je smatrao ateistom. Došlo mu je da skoči kroz prozor. Vjerovatno bi to i učinio da je bio siguran kako će neko da ga pokrije čim padne na zemlju. Nije mu bilo do toga da gomila idiotskih kulova bulji u njega onako krvavog.

Otišao je na doručak i dok je jeo jaja upustio se u razgovor sa dvije časne sestre. Htio im je darovati novac kao dobrovoljni prilog. Darovao je deset dolara. Razgovarali su o knjigama. Prijao mu je razgovor sa njima. Na kraju su ustale da pođu i on je uradio nešto vrlo glupo. Pušio je cigaretu i kada je ustao da se pozdravi s njima, slučajno im je duvnuo malo dima u lice. Nije to htio ali desilo se.

Trebalo je da se nađe sa Sali oko dva. Stalno je mislio na one časne sestre i njihovu staru korpu od pruća s kojom su išle naokolo i skupljale skupljale priloge.

Bilo je suviše rano kada je stigao, pa je sjeo na jednu od kožnih sofa ispod sata u foajeu i posmatrao djevojke. Bio je to zaista lijep prizor ali i deprimirajući jer se stalno pitao hoće li se išta desiti sa tim djevojkama. Moglo se pretpostaviti da će se većina njih poudavati za neke mamlaze. Likove koji se ljute kada ih pobjediš u golfu, likove koji su bezlični i koji ne čitaju knjige.

Sjetio se Harisa Meklina sa kojim je jedno vrijeme dijelio sobu. Bio je to jedan od najvećih daveža koje je upoznao. Imao je hrapav glas i bukvalno nikada nije prestajao da govori. Što je najgore nikada nije govorio nešto što si htio da čuješ. Taj skot je zvižadao najbolje na svijetu. Toliko ga je gušio da je bio već na granici ludila. Takvi dosadni tipovi, većinom, nikome ne učine nažao, a možda u potaji svi fenomenalno zvižde. Ko bi to uopšte znao?

Najzad je ugledao Sali i pošao joj u susret. Neviđeno je izgledala. Bila je u nekom crnom kaputu, s crnom beretkom na glavi. Najčudije mu je, što mu došlo da se oženi njom čim je ugledao. Imala je jak, prodoran glas koji te dovodio u nepriliku kad god izađeš s njom. Išli su na predstavu. Kasnije su otišli i na klizanje. Bili su najgori klizači na cijelom klizalištu. Rekao joj je da je dosadna. Nju je to pogodilo. Čak je i plakala. Izvinjavao se kao sumanut. Ne zna čak ni zašto je pokrenuo sve to s njom.

Sve vrijeme je mislio da okrene Džejn sa govornice. Niko se nije javljao. Ostalo mu je dosta vremena pa je otišao u bioskop.

Proveo je cijeli život u Njujorku i poznaje Central – park kao sopstveni dlan. Hodao je pijan i sve je postajalo mračnije i sablasnije. Na kraju je sjeo na nekakvu klupu, bilo je užasno mračno. Tresao se kao skot i pomislio da će dobiti zapaljenje pluća i umrijeti. Nakon nekog vremena, da bi skrenuo misli, izvadio je preostali novac i prebrojao. Ostale su mu samo još tri novčanice po dolar i neki centi. Šibnuo je te novčiće po površini jezera.

Antolini je bio možda najbolji nastavnik koga je imao. Bio je prilično mlad, ne mnogo stariji od njegovog brata i mogao si da se zezaš s njim, a ipak da ne izgubiš poštovanje. Često je dolazio kod njih na večeru da vidi kako se on snalazi. Tada još nije bio oženjen. Kada se oženio, često su igrali tenis. Pozvonio je i Antolini mu je otvorio vrata. Držao je čašu viskija sa sodom. Objasnio mu je situaciju u školi. Nije uopšte izostajao sa časova. Samo je ponekad možda propustio nešto. Antolini mu je rekao da ima osjećaj da se kreće prema nekakvom stravičnom padu. Vidio je njegovo nezadovoljstvo u budućnosti. Tražio je prave riječi i rekao da će mu napisati pismo, te će mu sve biti jasnije. Jer taj pad kojim se kreće je užasna vrsta pada. To je namijenjeno ljudima koji su u ovo ili ono doba života, tražili nešto što njihova sredina nije mogla da im pruži. I tako su prestali da traže. Odustali su i prije nego što su počeli.

Evo šta je rekao: „Osobina nezrelog čovjeka je što hoće za nešto slavno da umre, dok je osobina zrelog čovjeka što hoće za nešto skromno da živi.“

Takođe mu je rekao da će mu akademsko znanje postepeno otkriti kojim dimenzijama duha raspolaže. Šta mu leži, a šta ne. Nakon nekog vremena otkriće s kakvim dimenzijama može da se nosi njegov duh. To može da uštedi mnogo vremena koje bi izgubio baveći se idejama koje nisu za njega.

On je zijevnuo kao neotesani kreten. Gospodin Antolini se samo nasmijao. Prespavao je kod njega razmišljajući o svemu što mu je govorio. Onda ga je nešto probudilo i uplašilo. Antolini je sjedio na podu i milovao ga po glavi. Jedva se obukao, toliko je bio nervozan.

Znam više perverznih likova, po školama i svuda, od ikog koga ste ikad sreli u životu, a takvi uvek zastrane kada sam ja u blizini.

I dalje je pio. Mogao je da ga vidi kako drži svoju vijernu čašu. Tresao se kao sumanut i znojio se. Doživio je ovakve perverzne stvari od djetinjstva bar dvadeset puta, još od djetinjstva i muka mu je od toga.

Kada je izašao, napolju je svitalo. Nije znao kuda bi pošao. Počeo je da razmišlja o Antoliniju i pitao se kako će sve da objasni ženi. To ga nije dovoljno brinulo jer je bio dovoljno bistar da izmisli nešto.

To je sve što sam hteo da ispričam. Mogao bih možda da vam pričam šta sam radio kad sam stigao kući, i kako sam se razboleo i ostalo, i u koju školu treba da krenem, kad izađem odavde, ali nisam raspoložen za to. Sve me to ne zanima baš toliko u ovom trenutku.

Mnogi ga pitaju da li će se posvetiti učenju idućeg septembra. Zna samo da mu nedostaju svi o kojima je pričao. Čak i Stredleter i Ekli. Misli da mu nedostaje i glupi Moris.

Pojmovnik

• Roman toka svijesti: Tomas Man je govorio kako će roman biti uzvišeniji i plemenitiji, ako prikazuje više unutrašnji život a ne vanjski. Nema fabule ni zapleta u klasičnom smislu. Prosječni dograđaji pokreću brojne asocijacije.