Kanconijer – Frančesko Petrarka

Hronologija života pisca

Frančesko Petrarka se rodio 20. jula 1304. godine u Arecu. Bio je sin bilježnika Pjetra i Elete Kaniđani. Otac mu je prognan iz Firence iste godine kada je iz grada izgnan Dante Aligijeri. Frančesko čak tvrdi da je njegov otac prognan iz Firence iz istih razloga i istoga dana kao Dante.

Nakon kraćih boravaka u Pizi, njegov otac prelazi u Avinjon. Majka Eleta mu umire 1318. godine.

U Bolonji studira pravne nauke. Bolonju su tada potresale stranačke borbe i studentski nemiri. Uz brata Gerarda, uspio je da privuče pažnju i dobije naklonost moćnika i obrazovanjih ljudi. Pisao je prefinjene stihove jezikom pisaca „slatkog novog stila“.

Njegova izvanredna književna aktivnost donijela mu je zaštitu moćne rimske porodice Kolona.

Mnogo se kao student interesovao za antiku i počeo da traga za rukopisima grčkih i rimskih pisaca. Vaspitavao se na djelima Cicerona, Homera, Plauta i drugih. Mnogo je putovao po Italiji i produbio saznanja o antičkim ostacima na samom izvoru. Napisao je zbornik biografija  ljudi iz antičkog svijeta „O najslavnijim ljudima“. U Firenci je upoznao jednog od najvećih pisaca renesanse Đovanija Bokača. Opčinjen renesensnim životom i čulnošću, stvara mnogo. Ipak, raskalašenost ovakvog života budi mu sumnje. Proučava i hrišćanske autore. Pod uticajem hrišćanske literature napisao je tri knjige istinitih ispovijesti „Moja tajna“.

Lovorov vijenac mu je donijela poema „Afrika“ u kojoj je opjevao Drugi punski rat sa željom da stvori nacionalni ep.

Lauru je ugledao 6. aprila 1327. godine u crkvi Svete Kjare u Avinjonu. Rađa se velika ljubav koja će trajati do smrti. U međuvremenu mnogo putuje, uči i piše. Na Kapitolu u Rimu je ovjenčan pjesničkim vijencem 1341. godine. Laura umire od kuge 1348. godine, na godišnjicu njihovog prvog susreta. Nastanio se u Veneciji u palati na Rivi delji Skjavoni. U Padovu se ponovo seli 1367. u skromnu kuću u Arkua, na Euganskim brežuljcima, gdje je iznenada umro u noći između 18. i 19. jula  1374. godine.

U Arkui se nalaze njegovi posmrtni ostaci u kamenoj grobnici. Na rubu brežuljka i samog sela gdje je sahranjen, nalazi se kuća gdje je proveo poslednje dane. Stara čuvarka pokazuje s poštovanjem naslonjaču u kojoj je pjesnik izdahnuo, dok je unosio poslednje bilješke u jedan Vergilijev rukopis.

Petrarka je ostavio ogroman uticaj na čitavu evropsku kulturu.

Ko je bila Laura?

Laura je bila Petrarkina inspiracija do kraja života. Iako je bio već oženjen kada je sreo, ponesen burnim osjećanjima, do kraja života će inspiraciju nalaziti u platonskoj ljubavi.  Ostaje pitanje da li je to Laura Noves, koja se 1325. udala za Uga de Sad ili neka druga plemenita žena.

Ivo Andrić je 1927. objavio članak pod nazivom „Legenda o Lauri Petrarki“. Ugledao je prvi put u crkvi u Avinjonu, na jutrenju. Ova ljubav držala ga je dvadeset jednu godinu. Dok se nalazio u Veroni saznao je za njenu smrt iz pisma jednog prijatelja. Svoja duboka osjećanja je ovaplotio u zborniku ljubavne poezije – Kanconijer.

Do tada je uzvišeni lik žene bio oličen u duhovnoj ljepoti majke božije. Petrarka prvi uvodi motiv žene koja u njemu izaziva duboku čežnju za njenom putenošću i ljepotom. Sada je duhovna patnja potpuno drugačija. Zbog nje pjesnik više nema spokoja. To je novi tip Madone u čijim venama teče čulna krv.

Postojale su određene sumnje da Laura zapravo nije ni postojala i da je plod fikcije.

Laurin portret u djelu: ona je dobra, lijepa, mudra, produhovljena. Krase je sve fizičke i psihičke osobine. U pojedinim trenucima on je vidi kao uzrok svoje propasti.

Analiza djela

Frančesko Petrarka bio je nezadovoljan sholastičkim raspravama koje nisu donosile ništa novo.  Bez obzira na sredinu u kojoj su živjeli i stvarali, jezik škole i literature bio je latinski. Uporedo sa službenim jezikom (latinski) književnost renesanse stvarana je i na narodom jeziku. Iskazuje emocije, raspoloženja ostvarivši tako velike domete u oblasti kulture i umjetnosti. Petrarka svoja ozbiljnija djela piše na latinskom jeziku, vjerujući da će mu ona sačuvati zauvijek slavu. Desilo se suprotno – svoju slavu stekao je poezijom koju je pisao narodnim jezikom. Ovakvom poezijom započinje i novo doba pjesništva, što će za sobom iznjedriti cijelu plejadu pjesnika.

Njegova djela se izdvajaju od ostalih humanista po individualnosti, analizi duše i komunikaciji sa dobom. Smatrao je da suština poezije leži u podražavanju antičke književnosti, djelo treba da liči na prauzor ali da ne bude istovjetno.

Kanconijer je napisan na narodnom, italijanskom jeziku u naročitoj pjesničkoj formi od četrnaest stihova koja je sastavljena od dva katrena i dvije tercine, odnosno sonetu. Kada se četrnaest soneta povežu tako da se sa posljednjim stihom jednog soneta otpočinje naredni sonet, a da prvi stihovi grade petnaesti sonet koji se naziva majstorkim sonetom – dobija se sonetni vijenac.

Petrarkino djelo Secretum čini osnov ove dugačke lirske ljubavne ispovijesti. Pjesnik analizira svoje intimne treptaje, strast, uzaludno se želi izbaviti, jadikuje i stidi se stanja u kome se nalazi. Kanconijer ipak nije samo spontano ispovijedanje. Laura je u djelu idealizovana, ali sa dozom čulnosti. Pjesnik je vidi kao nebesko biće i izvor opsesivne strasti. Njegova ljubav je platonska i beznadežna. Čak i nakon smrti ona opsjeda pjesnika u snovima. Nakon njene smrti pjesnik nastavlja svoj život bez nade. Petrarkinu Lauru često porede sa Danteovom Beatriče. Ali Laura pjesniku nikada nije dala blaženstvo.

Ipak, sa duševnim nespokojstvom, prepliće se želja za slavom. Ova poezija jeste zapravo pjesnikov razgovor sa svojom dušom.

U Kanconijeru, ipak, nije prisutan glas tragedije. Razdirana duša uredno prolazi kroz filter umjetnosti i iskustvo liričara sa rijetkom retorikom. Kanconijer je remek  – djelo u kome pisac apsolutno vlada stilističkim sredstvima. Djelo je pisao pedantno i savjesno.

Smatra se da je u periodu od 1336 – 1337. godine sastavio prvu zbirku koja je brojala dvadeset i tri pjesme. Postepeno je proširivao. Nije vodio previše računa o hronološkom redu njihovog nastanka.

Od 1336. unosi konačne ispravke u stihove. Prepisivač je bio njegov učenik Đovani Malpagini. Nakon što ga je on napustio, nastavio je prepisivati svojom rukom. Originalan rukopis sadrži 317 soneta, 29 kancona, devet sekstina, sedam balada i četiri madrigala. Podjeljen je na dva dijela: Za života madone Laure i Po smrti madone Laure.

Svaka pjesma je cjelina za sebe i vrlo razumljiva. Djelo iznosi skup pjesnikovih osjećanja, odnosno istoriju jedne ljubavi koja nije materijalizovana. U drugom dijelu knjige ne govori toliko o Lauri, već misao o njoj zamjenjuje mišlju o postojanju Boga. Ovo djelo završava molitvom koju Frančesko Petrarka upućuje Bogorodici sa željom da dobije svoj mir.

Ovo djelo je spomenik jednoj ženi. Petrarka je bio prvi moderni pjesnik koji je otvorio temu odnosa čovjeka i Boga. Ovo djelo, takođe, smatraju lirskim romanom.

Petrarka se koristio metričkom formom italijanske tradicije. Njegovi stihovi bili su podstrek muzičarima i kompozitorima madrigala.

Sonet postaje omiljena pjesnička forma koja će dominirati više od dva vijeka.

Osnovni motiv: platonska ljubav; idelana žena, muza;

Osnovno osjećanje: kreće se od osjećanja sreće i ushićenja, pa do tuge i žalosti za prerano izgubljenom osobom.                                         

Izbor iz kanconijera

1

Vi što slušate rasut u stihove

Zvuk uzdisaja, srca moga hrane

U prve mlade lutalačke dane

Kad bejah delom drugi neki čovek,

 

Nadam se da ću za novi plač i reči

O bolu, nadi koja zaludna je,

Shvati li ko iskustvom ljubav šta je,

Ne samo oprost već i milost steći;

 

Al celom narodu sam, dobro vidim,

Služio dugo za podsmeh i priče;

Stog često sebe u sebi se stidim;

 

Iz mog buncanja plod sramote niče;

I pokajanje, i jasnost saznanja:

Što god svetu, to je kratka sanja.

 

Pjesnik na početku knjige invocira čitaoce. Govori kako je dugo služio za podsmjeh ljudima i zbog toga se srami. Ipak, život je prolazan i kratak kao san. Sonet je podjeljen na četiri strofe.

Rima ( reči – steći; vidim – stidim). Osnovno osjećanje jeste pjesnikova rezignacija.

3

Tog dana zraci sunca bledi paše –

Žališe onog ko ih je stvorio.

Ja se ne čuvah – uhvaćen sam bio –

Vezale su me, Gospo, oči vaše.

 

Ko da ni vreme takvo ne bejaše

Da bih se i ja s Amorom borio

Bejah bezbrižan, bez sumnji i čio

I otud opšte nesreće nastaše.

 

Razoružanog mene Amor stiže

I nađe put što vodi srcu mome

Kroz oči – ovu kapiju za suze.

 

Nije mu na čast što me u takvome

Stanju ranio kad strelu diže.

Pred vašom strelom – ja ni luk ne uze.

 

*Petrarka opisuje prvi susret sa Laurom. Nije imao snage da se odupre Amorovim strelicama i tako je pogođen njenim pogledom i ljubavlju. Prepušta se njenoj milosti.

Osnovno osjećanje u ovome sonetu je ljubav prema Lauri i nemoć prema njenoj ljepoti. Sonet se sastoji od četiri strofe. Rima (paše – vaše).

61

Neka je blažen dan, mesec i doba,

Godina, čas i trenut, ono vreme

I lepi onaj kraj i mesto gde me

Zgodiše oka dva, sputaše oba.

 

Blažene prve patnje koje vežu

U slatkom spoju s ljubavlju mene,

I luk i strele što pogodiše me,

I rane koje do srca mi sežu.

 

Blaženi bili svi glasovi, koje

Uz uzdah, žudnju i suze bez broja

Prosuh, zovući ime Gospe moje;

 

I blažene sve hartije gde pišem

U slavu njenu, i misao moja

Koja je njena, i ničija više.

 

Šezdest i prvi sonet je najviše podražavan od kasnijih pjesnika. Pjeva o bezimenoj sreći zbog susreta sa muzom. Pjesma nosi ton blagosiljanja. Sreća je osnovno osjećanje. Ljubav je spuštena u stvarni život. Osnovni motiv ove pjesme je blaženstvo i snažno osjećanje sreće zbog doživljene (iako neostvarene) ljubavi. Pjesma je sačinjena od četiri strofe. Rima (vežu – sežu).

81

Takav mi umor staro breme zada

Krivica mojih i zlih običaja,

Da strah me silno, klonuću pre kraja

I stari dušman mene će da svlada.

 

Jeste, veliki prijatelj mi stiže

Da višnjom i nekazivom dobrotom

Oslobodi me, al odlete potom,

Pa zalud napor da ga smotrim bliže.

 

Al ovde dole još glas njegov ječi:

„O, evo puta onom koji pati;

K meni, ako vam pristup ko ne preči.“

 

Koja će milost, ljubav, moć sudbine

Krila mi kao golubija dati,

Da odmorim se i sa zemlje vinem?

 

Pjesnik je iscrpljen svojim emocijama. Osnovno osjećanje u pjesmi je nemir. Pjesnik vapi za umutrašnjim mirom. Četiri strofe čine ovaj sonet. Rima ( stiže – bliže, ječi – preči).

285

Nikada svome dragom sinu mati,

Nit zaljubljena mužu svome,

U takvoj stvari – sumnjivoj pri tome –

Odani savet nisu mogle dati;

 

Ko što progonstvo moje ona shvati,

Vraćajući se često bolu mome

Sa uzvišenog mesta svog, na kome

Dvostruka milost njene oči zlati.

 

Čas žena, a čas majka; gori strasno

Ili strahuje; svojim redovima

Kaže mi šta sledim ili bira

 

Šta da izbegnem na tim putevima

I dušu da ne podignem prekasno.

Samo dok ona zbori – imam mira.

 

Pjesnik pronalazi mir samo u Laurinom prisustvu. Osnovno osjećanje jesu nemir i čežnja za dragom. Sonet se sastoji od četiri strofe. Rima (shvati – zlati; bira – mira).

365

Ja sad oplakujem dane što prođoše,

Koje za tebe straćih, smrtni svete,

Mada imam krila, nikad ne poleteh

Da primere pružim, ne niske i loše.

 

Ti što znaš zla moja, i grešna i strašna,

Večni kralju neba, nevidljiv, u nadi

Pomozi duši što luta, slabašna,

I milošću njene mane nadoknadi;

 

Tako ako živeh u borbi i buri,

Nek u mirnoj luci umrem, ako život

Zaludan beše, smrt neka časna bude.

 

Smrti i životu što već kraju žuri,

Nek pomogne tvoja ruka milostivo:

Ti bar znaš da se ne nadam u druge.

 

Osnovno osjećanje jeste pjesnikova rezignacija. Pjesma sadrži četiri strofe.

Pojmovnik

SONET – pjesnička forma koja vodi porijeklo iz Italije. Sastoji se od četrnaest dvanaesteraca koji su raspoređeni u dva katrena i dvije tercine. Katreni moraju imati istu rimu. Porijeklo riječi potiče od riječi – sonneto ( mala pjesma).

PETRARKIN SONET – dva katrena i dvije tercine s rasporedom rima: abba abba cdc cdc.

PETRARKIZAM- širom Evrope pjesnici su oponašali Petrarku po osnovnim motivima i osjećajnosti. Uzdišu za voljenom ženom koja je uzvišena i nedostižna. Oni su tokom dva vijeka davali ton i činili suštinu ljubavne lirike.

ODLIKE PETRARKIZMA – neuzvraćena i neostvarena ljubav; bol zbog takve ljubavi; opsesivna zaljubljenost; sonet i savršenstvo forme; žena je uvijek hladna i idealizovana; iznose se detalji ženske ljepote; prvi susret propraćen metaforom.

U Dubrovniku ovakvu vrstu poezije su pisali: Dinko Ranjina, Šiško Menčetić, Džore Držić.

HUMANIZAM I RENESANSA- renesansa predstavlja književnu i duhovnu klimu od četrnaestog do šesnaestog vijeka. Humanizam je kulturni pokret koji upućuje čovjeka ka antičkim uzorima koji se pažljivo izučavaju.

HUMANISTI –  intelektualna elita koja otkriva bogatstvo antike, izučava klasične jezike, ističe ljepotu ljudskog tijela ali i duševnu ljepotu. Ovo je period prelaska iz srednjeg u novi vijek. Frančesko Petrarka se smatra ocem italijanske književnosti i humanistom koji je živio u vremenu miješanja hrišćanske religije i humanističke filozofije. Idealan čovjek po mišljenju humanista mora da bude aktivan, da otkriva i da je okrenut životnim ljepotama. Mora biti umom plemenit.