Kad su cvetale tikve – Dragoslav Mihailović

Biografija pisca

Rođen je u Ćupriji 17. novembra 1930. godine.  Sa dvadeset godina je odveden na Goli otok pošto se pobunio protiv hapšenja svojih drugova. Bio je romansijer, scenarista i dramaturg. Redovan član Srpske akademije nauka i umjetnosti. Završio je Filozofski fakultet u Beogradu – Grupa za jugoslovensku književnost i srpskohrvatski jezik.

Na poziv redakcije NIN- a roman Kad su cvetale tikve izabran je na off – listu romana koji su nezasluženo ostali bez ove nagrade.

Bibliografija

Frede, laku noć

Petrijin vijenac

Čizmaši

Goli otok

Lov na stenice

Uvođenje u posao

Višestruko nagrađivan autor.

Analiza djela

Književni rod: epika;

Književna vrsta: kratki roman;

Mjesto i vrijeme radnje: Dušanovac (Jugoslavija) i Švedska; Za vrijeme Drugog svjetskog rata i nekoliko decenija poslije;

Glavni lik: Ljuba Šampion (Vrapče); običan čovjek, izrastao u radničkoj porodici. Svoju snagu formirao je u predgrađima Beograda, a formirao se pod uticajem starijeg brata Vladimira. Bio je mezimac u kući. Objektivno iznosi činjenice o svojim prijateljima i neprijateljima. Skrhan porodičnom nesrećom, zaokuplja ga želja za osvetom. Kada je ostvario, opet, nije našao mir. Ipak, nije se nikada pokajao zbog čina ubistva krvnog neprijatelja. Iako ga na početku romana vidimo kao mladog, snažnog mladića koji je pun života u emigraciji se osjeća isprazno. U svemu pronalazi besmisao. Kao da ne mari više za sopstveni život.

Sporedni likovi: Inge, Jova Jolpaz, Miša Cvrčak, Pera Patak, Vlada, Ruža, Apaš, Dušica…

Ideja: Čovjek ne može od sebe pobjeći.

Tema: odrastanje, životni put i emigracija boksera Ljube Šampiona;

Roman Kad su cvetale tikve objavljen je 1968. godine. Djelo obrađuje temu jugoslovenskog drušva, policijskih tortura. Knjiga se dopala i publici i kritici. Bojan Stupica pripremio je za izvođenje na pozornici. Deset dana nakon premijere, predstava je skinuta sa repertoara. Tito je izjavio: „Evo, na primer, nedavno ste videli, tu neki komad, kazališne neke tikvice. Kako cvate tikva, ali ta njegova tikva, koji je to pisao, ne cvate, jer je ona potpuno gnjila…Blati naš društveni sistem…“

Ovaj roman objavljen je u više od dvadeset izdanja na srpskom jeziku. Preveden je na brojne svjetske jezike.

Autor je napisao dramu na osnovu glavnog junaka, dušanovačkog boksera Ljube Sretenovića. Ovaj roman govori o bokseru Ljubi Šampionu i njegovoj porodičnoj tragediji u vrijeme Informbiroa, njegovoj osveti i i odlasku u inostranstvo zbog te tragedije i snažnoj želji da se vrati na Dušanovac, gdje je bio najpotpuniji kao osoba.

Djelo nosi naizgled jednostavnu, ali dramatičnu životnu priču bivšeg beogradskog boksera. Roman je vrlo složen u osnovnom sadržinskom sloju romaneskne priče i njenog značenja. Pisac se sa ovim romanom pojavio u gotovo prelomnom trenutku razvoja srpske proze druge polovine dvadesetog vijeka. Težio je da iznese književnu sliku stvarnosti i vremena o kome govori.

U prozni tekst prenosi individualnu sliku spoljašnje stvarnosti i dramatičnih društvenih okolnosti koje su postojale poslije Drugog svjetskog rata i u vrijeme Informbiroa. Ljuba Šampion je nestandardan književni portret. Danas se ovaj roman sagledava u drugačijim okolnostima, te njegovi eventualni politički motivi. Specifičan ton pripovijedanja proizilazi iz potisnute i prikrivene emotivnosti glavnog junaka. Njega tišti osjećanje praznine koje ga s vremena na vrijeme obuzima u hladnom prostoru sjevera pri pomisli na zavičaj iz kojeg je morao da ode. Ton pripovijedanja je melanholičan. Emotivnost nezaustavljivo probija u scenama Ljube Šampiona sa bolesnom majkom pred njenu smrt i zadnji susret sa ocem u kojem je nagoviješten njegov kraj, zatim, razgovor sa Stoletom Apašem pred odlučujući trentak osvete. Razgovor sa majkom Stoleta Apaša, nakon njegove sahrane. Ljuba Šampion je predočen čitaocima kao duboko emotivno biće. Jedan dio romana se kazuje u prvom licu i posebnu ulogu ima jezik književnog junaka, ujedno i naratora djela. Drugi je način na koji on doživljava odlazak iz Beograda i način na koji prikriva želju da se u njega vrati. Glavni lik se obraća fiktivnom čitaocu i pasivnom sagovorniku. Piščeve motivacije su realističke prirode i njegova narativna poetika se kreće u sličnim okvirima.

U djelu nema ništa suvišno ni epizodno. Ljuba Šampion iznosi priču o svome životu i razlozima zbog kojih se našao u inostranstvu. Pripovijedanje u prvom licu, s naglašenim korišćenjem odgovarajućih sredstava usmenog kazivanja, odnosno pripovijedanje iz intelektualne, emotivne i jezičke perspektive glavnog junaka romana. Zahvaljujući izabranom pripovjedačkom postupku smanjena je distanca između unutrašnje i spoljašnje pripovjedačeve stvarnosti. Pripovijedanje je živo, dinamično i spontano. U njegovom narativnom tekstu su isključivo činjenice, slike, prizori koji govore o bitnom, suštinskom odnosu glavnog junaka prema stvarnosti i vlastitoj sudbini.  Potisnuta emotivnost nije se iskazivala u toku saopštavanja priče o mirnom toku porodičnog i njegovog pojedinačnog života, brutalnom sazrijevanju na beogradskoj periferiji, o počecima bokserske karijere, mladalačkoj jurnjavi za djevojkama.

Od trenutka kada njegova porodica doživljava nesreću za nesrećom, kada osjeti da zlo dolazi od konkretnih, živih ljudi, a ne od apstraktnih, neindentifikovanih spoljašnjih sila, on nesvjesno uključuje mehanizme odbrane u sebi. Svome nekadašenjem idolu sa ulice Ljuba Šampion se sveti po nepisanom kodeksu periferijskog morala, koji nalaže da je on kao stariji brat dužan da se osveti vinovniku nesreće svoje sestre. Ljubina osveta se kosi sa moralom opšteg građanskog života. Tešku odluku i njeno izvršenje, naslućivao je glavni junak romana, morala je imati teške posljedice po njega samog. Zato on odlaskom iz zavičajnog prostora zapravo ritualno kažanjava sebe zbog grijeha koji je učinio.

On je suštinski moralna ličnost. Zakratko je bio u dilemi da odustane od osvete. Ali u dubini ličnosti, ipak, je naslućivao da je do osvete moralo doći, da se nje mogla izbjeći. Promjenu njegovog životnog puta ne izazivaju bogovi ili neka nejasna sila, nego određeni kulturni model urbane sredine mladih ljudi, socijalne grupe koja nalaže osvetu. Zato je Ljubina ispovijest pred nijemim sagovornikom u švedskom gradu Estersundu njegova samooptužba i samoodbrana.

Ljuba Šampion je složena ličnost, a sve je to dato u nagovještajima.

Ovo je priča o surovom istorijskom i ideološkom vremenu koje je bez milosti uništavalo ljudske živote. Na porodičnom planu rasulo. Pisac je sve važnije pojedinačne momente usmjeravao prema opšten značenju njegove cjeline. To je uspješno ostvario na nivou nagovještaja i analogija. Metodom indirektne narativne sugestije, ostavareno je psihološko nijansiranje i drugih književnih likova koji se otkrivaju svojim postupcima i riječima. Doživljeno usmeno saopštavanje obezbeđuje pripovijedanju slikovitost. Autor se koristi postupkom ritmičke dinamizacije pričanja. Kada jedan dio priče zađe u domen emotivnog  i privatnog (Ljubin susret sa bolesnom majkom) već u narednom poglavlju mijenja se predmet pripovijedanja. Pisac je pripovijedanje uspio da svede na najelementarnija sredstva i usmjeri prema bitnom, suštinskom životu. Ovaj roman spada u najbolje beogradske romane napisane u drugoj polovini XX vijeka. U brutalnom gradskom prostoru sugeriše se protivteža ideologizovanom vremenu pedesetih godina.

Ovo djelo je metafora duboke vezanosti čovjeka za jezik, zavičaj, kult porodice i djetinjstvo. Svrstavan je u najrodoljubivija romaneskna ostvarenja druge polovine dvadesetog vijeka.

Jezik u ovome romanu je žargonski. Mihailović na originalan način koristi ulični sleng, šatrovačku leksiku, potpuno svjestan poetičke vrijednosti psovke u našem jeziku. Mnogo je tišine između likova i pauza u djelu. Sa ovom knjigom se lako komunicira.

U pitanju je ispovijedni oblik, sa sveznajućim pripovjedačem.

Kratak sadržaj

Ne, neću se vratiti. Otišao sam još pre dvanaest godina, a ovde, u Estersundu, već sam osam. Imam porodicu. Vidite onog beloglavog dečaka tamo? Da, liči. I jeste Šveđanin. Moja žena ga je rodila kao devojka, pre mene; drugi su ovde običaji. Sad se zove Arne Sretenović. Jedva se naučio da izgovori celo svoje ime. Učim ga da govori srpski.

Dječak je bistar. Nekoliko puta ga je slao sa majkom burazeru u Beograd. Blesavi Šveđani misle da je Jugoslavija čitavo jedno more. Ne bi mogli da zamisle da je neko u Jugoslaviji a nije na moru. Kada on pođe tamo, kažu kako ne može bez svoga mora.

U Švedskoj mu je lijepo. Prije četiri godine, supruga i on su skupili nešto novca i počeli da dižu kuću van grada. To je ovdje veliki luksuz. U Beogradu je živio među dušanovačkim kućercima, pa bi htio i ovdje tako. Kućica mu je skoro gotova. Stalno oko nje ili po bašti nešto prčka. Ali ova zemlja je nekako jalova. Ljeta, onog našeg, i nema. Uvijek se nađe nešto posla.

Klinac ga obožava. Voli i on njega. Hvalio se drugarima da mu je stari bio šampion u Jugoslaviji. Kad su se Inge i on uzeli, želio je da imaju djecu. Rekao joj je da će je ostaviti ako mu ne rodi dijete. U početku nisu mogli. Kada je prešla tridesetu počela je da se boji. I ako bi baš navalio – rodila bi. Ona se plašila i rađanja ali i toga da je on ne ostavi.

Vole se on i Inge. Ne onako kao da im je osamnaest ili dvadeset. Pomalo kao drugari. Pomalo možda kao inavalidi.

Na Dušanovcu je išao sa najljepšim curama. Lomile su se oko toga koja će da trzne na njega i pravile sebi reklamu na taj način. Inge nije lijepa, ima kraću nogu i vanbračno dijete. Kada je imala dvanaest, ostala joj je kraća za tri centimetra. Tako je i Arnea rodila. Mislila je da će tipa zadržati. Tip je sačekao da se rodi, pa nestao. Nekad je cure stalno mijenjao. A nju čak i ne vara. Sada ima trideset osam godina. Inge umije da bude džandrljiva kao i ostale blesave žene. Otkako je otišao, postao je ćutljiv. Ovdje svijet i nije mnogo pričljiv. Kada dođe kući i uhvati ga njegovo ludilo, ćuti, a ona ga ne dira. Ćuti i sama. A kada ga prođe – onda može po starom. Narod u Švedskoj nije loš, ali je nekako tvrd na paru. Otac za sina ne zna, sin za majku. Svako ima svoju računicu.

Prije dvije godine je pijan sjeo za volan i odjurio za Jugoslaviju. Osam dana nije dolazio na posao. Mirno je primio otkaz. Ali se sindikat pobunio. Sindikat je ovdje veoma jak. Rekli su da ima pravo da vidi domovinu. Da vidi svoje more.

Oni svi misle da je naš narod udaren. Kada čuju kako urličemo naše pjesme i valjamo suze.

Ali, ovako rezonuju: ako si ti lud, slobodno i to možeš da budeš, i imaš pravo na to, samo nemoj da praviš neki izgred.

Oko svega se napravila gužva, ali vratili su ga na posao. I ovdje je popularan. Opet zbog boksa. Trenira fabrički klub. A osim toga, radi ono što u Jugoslaviji nije ni pomislio – u sindikatu. Kada su se burazer Vlada i on sreli u Italiji prije tri godine, pa mu to ispričao – on se prosto upišao od smijeha. U Jugoslaviji stvarno nije znao za drugo, sem za cure i boks.

Kod kuće ima domaće ploče. Ali tamo ne voli da ih sluša. Rastuži se. Ne voli da uznemirava Arnea i Inge. Gotovo šest godina bio je u ovome mjestu jedini Jugosloven. Sada ih ima gotovo šest stotina. Ovdje im dođe kako kakav drveni advokat. Kazuje im kakvi su švedski zakoni, prevodi šta zatreba. Dosta njih radi u fabrici i on im je pomogao oko zaposlenja. Obezbeđuje im narodne nošnje za folklor.

Inge se nastrahovala da će on otići. U početku mu nije vjerovala, ali sada zna da će njega proći ovi trenuci nostalgije. Kada se vrati kući, ona mu kaže da se podmladio.

A o tome kako sam došao ovamo, o tome joj ne pričam. Šta će njoj to? Nije ni potrebno da zna. To ću sam nositi. To je moja stvar.

Kao klinci, njega su mangupi zvali Ljuba Vrapče. To je zato što je majka htjela da ima lijepo vaspitanog sina, pa ga je naučila da kitu zove – vrapče. U školu je već išao, a tako je zvao. Mangupi su čuli – i eto ti.

Njegov burazer Vlada za vrijeme rata je radio ilegalno. Bio je stariji pet godina od njega. On je sa drugarima zezao maglu. Njegov otac je radio za hranu, a sestra je bila sedam punih godina mlađa od njega. Bio je kevin ljubimac. Buraz ga je stalno tukao.

A onda četrdeset druge je otišao u šumu, a Germanci dođoše po njega, a on im umače pred očima, još mu je krevet bio topao kada su ušli.

Poslije su Patak, Jolpaz i on počeli da služe Apašu kao skakavci. Trčali su kuda god bi im rekao. Nisu ništa krali, Apaš nije volio takve stvari. Htio je da otme, recimo, prevari na kartama; ali nije krao. Nije volio da radi ništa za šta nema publiku. Nekoliko puta su mu asistirali tokom neke tuče. Onda je došlo oslobođenje. Burazer Vlada je u Beograd stigao valjda s prvom jedinicom koja je ušla u njega. A odmah, zatim, su Apaša i druge starije pokupili u vojsku i otjerali na front. Tako se prvo Stoletovo društvo raspalo.

Još za vrijeme rata, postao je popularan boks. A boks ti je takav: može te naučiti dobrim stvarima i učiniti neustrašivim, pa čak i mudrim. A može te za cijeli život preplašiti ili zatrovati. Svi su bili u „Radničkom“ klubu. Ni četrdeset sedma još nije bila sasvim dobra. On se stvarno bio zagrijao za boks. Bio je darovit. Dugih nogu, mršav, bio je dosta brz i imao je dobru tehniku. Znao je da udari žusto i jako i imao je  odlične reflekse. Počeo je da stiče svoju publiku. Još kao klinac, postao je bokser na koga će se moći računati.

Otac mu je radio, burazer u komitetu radio – sa lovom nije imao nikakvih problema. Mangupi su ga slušali kao matorog. Volio je djevojke. Obično bi s jednom išao ozbiljno. Nju bi čuvao, a naokolo klao sve što bi mu palo pod ruku. Nakon dva – ti mjeseca i to bi mu dosadilo, pa bi našao drugu ozbiljnu. Ni sam ne zna zašto su toliko trčale za njim.

Sa tipovima na Dušanovcu je živio dobro. Ne dira on njih, ne diraju oni njega. Mnogi su mu bili navijači. Negdje oko pedesete Stole Apaš je bio na vrhuncu. To je bio crn, ne baš mnogo lijep momak. Imao je gustu, pravu crnu kosu, koja mu je uvijek lijepo stajala, iako je počinjala nekako od polovine čela. Rijetko je čovjeka gledao u oči. Uvijek je pogledom tražio nešto naokolo, kao da se pravi lud. Bio je nizak i činilo ti se – ništa naročito. Ali kada se svuče na Savi nisi mogao da mu se ne diviš. Na njemu je ležao mišić na mišiću, svaki na svome mjestu. Najviše riba je na Savi i uhvatio. Mogao je iz štosa, za opkladu, iz cuga po tri puta gore – dolje da prepliva.

Tada je imao dvadeset i šest godina. Kao i ostali mangupi, negdje je radio kao mašinbravar. Često je mijenjao preduzeća jer se tukao. Nije se u stvari tačno znalo gdje radi. Živio je s majkom, a lovu od plate nije joj ni davao. Nosio je utoku. U njega niko nije smio da darne, obično je on bio taj koji je nasrtao. Glavni štos u to vrijeme na Dušanovcu bio je da nekoga prebiju iz zabave. Negdje oko pedesete na Dušanovcu se osjetio deficit u ribama. U početku su s mangupima htjele da pođu i gimnazijalke, poneka studentkinja. A onda je došlo vrijeme kada se oko njih nalazila samo gola fufa. Tada su počeli da izvode drugi štos. Po četvorica, petorica bi otišla na Zvezdaru i tu niko osim njih nije smio ni da prdne. Kada bi opazili lijepu djevojku, koja je s nekim tipom, njega bi najurili a nju izvrijeđali. Nekako bilo je mnogo tipova a malo cura. Ono što je vrijedilo – bilo je zauzeto. Mangupi su se čuvali velikih gužvi. U vojsku, recimo, nisu dirali.

Apaš i on su se sudarili dok je on još teslimio jednu svoju curu. Počela je da mu bari kevu, folira matorog, a sestru vodi u bioskop. Otac Andra, počeo ga je ispitivati šta planira sa djevojkom. Oko djevojaka je i počela frka sa Apašom.

Otpočelo je i ekipno prvenstvo. On je bio van forme. Opet počinje ozbiljnije da trenira. Najzad, još se i povrijedio. Otac mu je uplašen namrtvo. Duše nema u njemu. Otpustili su ga iz preduzeća. Neće ni da razgovaraju. Brat mu je na robiji.

Nije to robija, Šampione. Nismo mi kapitalisti. To je – popravni rad. Mi ćemo da ga prevaspitamo.

U jesen stigao mu je poziv za vojsku. Kako će u vojsku kada uči školu! Bio je doređen za školu rezervnih oficira. Na godinu dana. Kasnije su odluku preinačili na tri godine. Poslaše ga u Divulje. To je bilo bogu iza leđa, ali glavno da nije tu kada je napotrebnije.

Stole Apaš caruje na Dušanovcu. Kao i on, momci iz njegovog društva, kad se svuku, svi po tijelu išaraju kao djetlići, svi nose boksere, imaju utoke koje su sami pravili i slušaju ga kao boga.

Nekada se znalo koga će da potkače, sada sve biju redom. Ništa se više ne zna. Cure su nekada hvatali samo napolju, sada ih jure i po Dušanovcu. Znalo se, neke neće da diraju: one s kojima su išli u školu ili mlađe koje su išle s njihovim braćom ili sestrama. Sada se ni to ne ferma.

U ranu jesen došao je na prvo odsustvo iz vojske. Za tu godinu, rukavice nije ni vidio; odmah je otišao u „Zvezdu“ malo da trenira. Kod kuće – sve kao što je i ostavio. Sestra se još više razvila i postala prava ljepotica. I Draganče se muva oko nje! Fol dolazi kod njega, a ovamo, stalno bleji u nju. Keva i ćale stari, tužno da ih pogledaš. Kubure s parama. A na Dušanovcu mir. Ne zna se gdje je Apaš. Kasno uveče se pojavi na trenutak pa odmah nekud nestane.

U vojsci mu stiže telegram.

Dušica je umrla nesrećnim slučajem. Sahrana u subotu. Mama i tata.

Sutradan, krene za Beograd. Na kući crni barjak. Keva u crnini, zgrčila se i ćuti. Ćale neobrijan, ispije, tumara po dvorištu. Pita ga šta se desilo. Ne zna. U četvrtak uveče je otišla na igranku. I cijele noći nije došla. Nikada ranije to nije učinila. Ujutru, u petak, neka djeca su je našla u šumici. Objesila se o svoj kaiš. Nije ni visila. Tako, kleči. Bila je gotovo gola. Sva haljina iskidana.

On i dalje ne kopča. Poslije podne je došao Draganče.

„Ti, Šampione, izgleda ne shvataš? Nezgodno mi je o tome da ti govorim, brat si joj, ali nju su – silovali.“

Nije se pustila. Sva je bila ranjava. Ljuba se i dalje čudio zašto je baš tako „izabrala“.

Draganče mu prizna kako mu se dopadala, ali nije htio na nju da nasrće kao na druge. A, opet, iz neba pa u rebra da je pita da se uda za njega – ne ide. Njoj sedamnaest a njemu dvadeset i jedna. Tri dana je proveo u kući malo šta shvatajući. Jedino je uspio da shvati kako se majka potpuno izbezumila. Po cijeli dan zgrčena, ništa ne jede, noću ne spava.

Zamolio je Dragančeta da mu ponekad obilazi kuću. I da sazna gdje je onog četvrtka bio Stole Apaš.

Draganče mu javlja kako mu majka po cijele dane samo ćuti, a kad progovori – govori samo o tome kako je uvijek sve činila za njega i Vladu, a za Dušicu ništa. Burazer mu se i dalje ne javlja. Apaš je negdje u sanatorijumu, ko zna gdje.

Ljuba je ubijeđen da je ovo mogao učiniti samo Apaš. Mjesec dana Draganče ćuti, a onda javlja kako je Dušica bila kod „Božidarca“ sa nekom svojom drugaricom Jelicom iz gimnazije. Igrale su cijelo veče. Kada su htjele da pođu, pojavili su se Apaš i Majmun. Uzeli su ih obe – i Jelica više nije vidjela ni Dušicu ni Apaša. Stole je njegovu sestru izveo napolje, kao da joj ispriča nešto o Ljubi. Štos je upalio, ona je izašla. Napolju je lijevom uhvatio za mišicu, a desnom izvukao utoku. Tako je ona išla, valjda se nadala da će mu negdje umaći. Izbili su na šumicu. Nije uspjela da pobjegne. Sutradan, čim se na Dušanovcu saznalo, Majmun je Jelicu potražio kod kuće i zaprijetio joj. Ona se uplašila i ćutala. Sve je to saznao od Majmuna, a Apaš se nalazi na Golniku.

Smrt se već naselila u njegovu kuću. Krajem zime kevu su premjestili u bolnicu. Nije imala nikakvo fizičko oboljenje. Bila je u teškoj depresiji. Bila je za Psihijatriju. Otac se užasnuo – njegova žena nije luda. Niko iz njihove kuće  nije bio u ludnici. Htio je voditi kući. Ali ona nije htjela više niti da jede.

Doveo je Andra kući. Bila je mjesec dana – sve gore.

Odvedu je na Guberevac. Odu joj u posjetu. Sjednu na neku klupu. Oko njih se muvaju ludaci, samo nešto šapuću. Nje nema. Neće da ih vidi. Uđu u neku sobicu, srce da ti pukne kakva je. Ona sjedi, sama, na nekom krevetu. Bijela u licu, vene na sljepočnicama i obrazima plave. Oči joj ušle u glavu, nos porastao. Kosa ispod marame potpuno bijela i rijetka. Noge – štapovi, a ruke – trske. Ni polovina od one žene. Objesila glavu, isprepela ruke – trske.

Ljuba poče da joj ljubi prste. Otac stoji i plače kao dijete.

„Ne kažnjavaj me tako, Milinka. Trideset i četiri godine smo u slozi živeli. Decu smo izrodili: vidi kakve sokole podigli. Šta to sad činiš? Ne ostavljaj me ovako, Milinka.“

Ona mu odgovori da su trideset i četiri godine živjeli na muci. Cijelog vijeka – štrajkovi, otupuštanja, zatvori. Nikad nije mogla da bude sigurna da će imati nešto da im skuha da jedu.

„Jedan ludak se uhvatio sa devojkama i boksom, druga dva ludaka s politikom: objasni im nešto. Niste hteli da mi pomognete, eto.“

Imala je samo jedno dobro dijete i njega je izgubila. Njena ženska pamet, uvijek joj je govorila da muške gleda, oni su prvi. Muške gledaj: oni su budale, pameti nemaju, slabi su, ali su ipak glavni. Mislila je ono žensko lijepo, pametno, izvući će se samo. Htjela je da bar ona izuči školu. I na kraju – muški su je i pokvarili.

Ljuba je moli da se bori još malo. Za nju je bilo kasno. Ubrzo je umrla. Otac je posljednjih dana prenio kući. Nikoga više k njoj nije puštao. Sam je dvorio i sam je prao.

U to vrijeme Ljuba je počeo da dolazi u punu snagu. Svaki dan je sparingovao bar po pet rundi. Punim tempom. Tjera ga da boksuje na prazno. Pred majčinu smrt stigla mu je prekomanda u Zagreb. Tamo ništa drugo ne rade, samo boks. Do majčine smrti samo je jednom bio poražen. Nakon toga, više nijedanput. Četiri puta su ga uzeli u armijsku reprezentaciju: sva četiri puta je pobijedio. Postao je i prvak vojne oblasti. Napunio je dvadeset i četiri godine. A odjedanput vidi: publika sve češće protiv njega. Vremenom, to postane kao neko ludilo. Ne smiješ da izgubiš.

Kod kuće gleda oca – živi mrtvac. Još prije nekoliko godina mu je ćorisao majice koje je dobijao u klubu i pravio se važan u njima, prav kao mladić. Čini mu se da je pomalo i žene jurio. Sad, odjedanput, ispred kuće sjedi na pragu neki starac i ćuti. Povazdan tako.

Saznao je da se Apaš nalazi u Surdulici. Umire mu i otac. U Nišu se dobro snašao.

Stigao je u Surdulicu i pošao da traži Apaša.

Oko mene, kao neka plavkasta skramica, polako se hvata suton. Još dosta toplo. Prijatno čak. A negde daleko, tiho, lelujavo, oporo pevaju žabe i meni se ponekad čini da to neko naokolo vuče nekakvu zavesu. Može li u ovakvo veče iko ikoga da ubije?

Čeka ga, sve nervozniji. Klekne, zureći kroz šiblje pred sebe. Iskočio mu je na put. Ljuba ga upita – zar mu se  nije nadao. Apaš je poćutao. Znao je da će da dođe. Bio je sa djevojkom, neka mlada, nježna djevojka. I lijepa. Nikad Apaš nije hvatao gabore. On shvati i reče joj da ide. Ona se malo iznenadi, zausti nešto da kaže, ali pođe. Ostali su sami. Nije se mnogo promijenio. Čak izgleda nekako mlađi. Apaš kaže da njemu još niko nije prijetio i da je zaboravio kako ga je on učio da se mariše. Ljuba mu govori d nije došao da bi ga pustio.

Spomenuo je njegovu sestru. Čim je to čuo iz njegovih usta, mozak mu otkaza i kao da ga maljem neko udari u sljepočnicu. Apaš mu reče kako je njegova sestra bila budala i da se zato ubila. Da je nije on probušio, uradio bi to neko drugi. Bolje on nego neka budala, govorio je Apaš.

Zato je tako i prošla! Ona je, Vrapče, reći ću ti, bila zgodna cura, nema šta. Ali zar ih je malo takvih? Riba – riba. Pa, možda bih je i pustio. Ali ona – samo što mi oči ne iskopa! Posle sam gotovo u gaćama otišao kući: svega me iscepala. E pa, čekaj, nanu ti naninu, nisi ti jača od Apaša. Iz inata je nisam pustio! Tri sata me mučila, ali je nisam pustio.

Ljuba ga upita šta je još trebala da uradi da bi je on pustio. On se zakikota i reče da bi je pustio da je probušio. Nije je valjda vukao da bi je pustio!

Ljuba mu reče da sada ima tri glave – sve tri bi mu otkinuo. Pobiše se. Udario ga je u grudi.

On zastade kao da ga neko podupre motkom za veš, izduži se u visinu i zakašlja. Unutra kao da mu nešto prepuče. Saže glavu kao da nešto u sebi osluškuje, a lice mu u onom mraku nabreknu. Zatim pred sebe pljunu u prašinu nešto crno. Brzo čučnu zatim na zemlju i maši se maramice. Obrisa usta.

Krenuo je pored njega, valjda u bolnicu.

Jeste li videli kako umiru tuberani? Kao da mu je nešto zastalo u grlu, Stole se najpre dugo i oštro zakašlja. Već mi se učini da će od toga početi da povraća, toliko ga je napinjalo, kad odjednom bljunu iz njega u širokom, crnom, činilo se, penušavom, kapljičastom mlazu nalik na levak. Prskalo je valjda i na noge. Udisao je kratko, kao da štuca, hrapajući, gotovo urličući, bečeći oči kao goveče.

U kratkim pauzama je psovao. Sagnute glave, kao da ga boli guša, gledao ga je. Glas mu krotak kao u djevojke. Traži od Ljube da ga pusti, još može stvar da se riješi.

„Kad to, Apašu? Misliš li da sam dolazio da bih te pustio? Jesi li ti moju Dušicu pustio? I njoj nije bilo zgodno vreme.“

Najzad pade. Gušio se i kao da je grizao zemlju.

Apaš mu govori da nije moralo da dođe do svega toga. Ljubi nije žao, opet bi isto učinio.

Njega opet spopade, dugo, tako da mi se učini da će se sada zaista zagušiti. Ipak, negde na vrhuncu, hraknuvši, opet iskašlja. Zatim se nekako uspravi na kolena i još jednom začuh njegov tihi, isprekidani, mrtvački glas:

„Boga mu“, iznenada reče sasvim prijateljski, „vide li ti nekad te jebene tikvine cvetove.“

Ljuba se pitao, šta će mu to. Ostao je na putu, urličući sa iscijepanom utrobom.

Dva dana nakon toga Stoleta u Beogradu sahraniše. Ljuba je sjedio u kući i nije nigdje izlazio. Ne zna u stvari da li je dobro to što je uradio. Nije mu se išlo u preduzeće, na ulicu. Čak se nije ni plašio. Došla su mu na vrata dva tipa iz policije. Ona cura iz Surdulice bi mogla da ga prepozna. Dolazi mu i Stoletova majka, stara žena u crnini. Zvala se Ruža. Rekla mu je da je u životu samo Stoleta imala. Sada više nema nikoga. Gledala ga je u lice. Kaže, nešto se priča po Dušanovcu…da je on to učinio. Upita ga da li je on to učinio zbog sestre Dušice. Zna šta je njen sin sa njom uradio, ali kao majka, opet, misli kako njen sin to ne bi mogao. Kaže, bio je dobro dijete. Onda je upao u loše društvo. Ljubi je ova situacija bila neizdržljiva.

„I još ti kažem: ako si mi ti to učinio, neka ti je bogom prosto. I želim ti, Ljubo, da se lepo oženiš, da imaš samo jedno dete, kao ja, da ga podigneš – i da ne doživiš ovo što sam ja doživela.“

To ga je prosto sahranilo. Ušao je u kuću da ga niko ne gleda. Ne može više ni tu da ostane. Tih dana se nije ni brijao. Zarastao je i izgledao kao ludak. Nekako se obrija, obuče. Okrene broj neke djevojke – ona se udala. Odjednom mu sve postade nepodnošljivo. U džepu je napipao štednu knjižicu. Svrati u poštu i podigne sve što je imao. Prvo je mislio da se negdje makne na nekoliko dana, do Zagreba ili Splita. Tada se na granici strogo pazilo, a on je bio utučen da bi se krio. Nije mu bilo jasno kako ga nisu uhvatili. Da bar jesu.

Pobjegao je preko granice. Nije razmišljao da li će se vratiti. Bio je očajan, ali ni dalje ne može reći da se kaje što je ubio Apaša. Nije vrijedan ičijeg kajanja. Bježi, zato što ne zna šta bi učinio pametnije. Kada bi ga uhvatili, bio bi im zahvalan.

U Austriji su tražili od njega da izjavi kako je pobjegao zbog politike. Dao je takvu izjavu. Naguraju ga u logor. Došao je čak i neki novinar, saznali su da je on bokser. Četiri – pet godina nije mogao da se pomiri s tim da je emigrant. Neprestano mu se činilo da će ga jednog dana neko uhvatiti za mišku i odvući kući. Iz Austrije je pobjegao u Francusku, pa u Švedsku. Nataložilo se u njemu neko đubre, tišti i ne prestaje. Rukavice više nikada nije navukao. Kad si bez ruke to više ne možeš. Nakon što se oženio, postao je švedski državljanin. Onda je saznao za mogućnost da za sebe i ženu dobije i dvojno državljanstvo. Opekla ga je nada. Našao se sa burazerom Vladom u Milanu. Nije saznao da li je istaraga zbog Stoleta uopšte bila otvarana. Otad mu je ostala samo još jedna mračna nada – da će izbiti neki mali, pametan rat.

Eto, više nema ništa. Sve smo ispričali.

Sad idem. Brinuće mi se žena. Ovde ima svakakvih životinja, kao u nekom rezervatu; čak i četnika i ustaša. Pretukli su već nekolicinu naših. Zasad na boksere još ne nasrću, ali ona se ipak plaši.

A vi, ako nekad odete na Dušanovac, pogledajte ga dobro. Čujem da se dosta promenio; Tada ćete se možda setiti da ovde živi jedan čovek koji i kad stoji i kad hoda, i kad se smeje i kad spava – plače za njim; jedan čovek koji još može da se uzda – jedino u rat.