Dundo Maroje – Marin Držić

Biografija pisca

Marin Držić, pretpostavlja se, rođen je 1508. godine kao peto dijete u porodici. U periodu od 1526 – 1538. godine  Držić upravlja crkvom Svih svetih i učestvuje u trgovačkim poslovima svoga oca i svoje braće, uči i piše prve stihove. Bavi se muzikom i svira gotovo sve ondašnje instrumente. Iz ovih dana nosi nadimak Vidra koji će ga pratiti do kraja života.

Za Držića je 1538. godina predstavljala prekretnicu u životu. Ovo je godina trgovačkog kraha njegovog oca i braće. Ostalo je veliko dugovanje a porodica pokušava da učvrsti svoj poljuljani položaj. Iste godine tridesetogodišnji Marin je izabran za privremenog orguljaša dubrovačke katedrale. Već na ljeto odlučuje da studira i dobija jednokratnu pomoć od vlade kojom polazi na univerzitet. U novembru odlazi u Italiju na studije.

Marinov otac izjavljuje kako ima sina Marina „klerika koji će biti sveštenik i koji drži crkvene beneficije.“ Odvaja ga od ostalih sinova. Marin više nema udjela u kapitalu svoje braće. Studirao je crkveno pravo u Sijeni. Ne blista na ispitima.

Omiljen je među studentima koji ga 1541. biraju za upravnika studentskog doma i vicerektora univerziteta. Uživa mnoge privilegije ali je na dužnosti nemaran.

Najviše ga interesuje bučan pozorišni život grada. Policija ga zatiče u jednoj privatnoj  kući, među gledaocima i glumcima jedne zabranjene, nemoralne komedije. Izgubio je interes za studije i nije ih završio nikada, vraća se kući.

U decembru 1545. stiže u Dubrovnik austrijski aristokrata i vojskovođa Kristof Rogendorf, ljut na austrijski dvor pošao je, tajno, u službu sultana. Jednoga dana, da ga malo zabave, dovedu mu Držića koji se odmah dopade grofu. Pjesnik je stupio u njegovu službu kao sobar. Izmirivši se iznenadno sa dvorom, s velikom pratnjom u kojoj je i Držić, odlazi u Beč.

U Beču Držić ostaje tri mjeseca. Dugovi – stari i neplaćeni, zatim, novi koje tek pravi, poneki sukob sa Duborvčanima, zabavljanje, čini Držićeve dane. Njegovu eklogu Tirenu, o pokladama, krajem januara izvode dubrovački pozorišni amateri i prikazuju na trgu pred palatom dubrovačkog kneza. Nevrijeme je omelo predstavu, a Držić je oklevetan kao plagijator. Držić se ogorčeno brani stihovima. Na svadbi vlastelina Martolice Vidova prikazana je Držićeva poznata farsa Novela od Stanca. Godine 1550. umire mu otac. Vlada bira Držića za drugog pisara u nadleštvu za so. Njegova komedija Skup na svadbi plemića  Palmotića doživljava svoju premijeru.

Pjesnika zbog neplaćenog duga tuži i rođeni brat Vlaho, a dugovanje iznosi 200 dukata. Presuđeno je da može svoja potraživanja naplatiti od imovine svoga brata. Držić odlazi u Veneciju. Tu dobija preskromnu službu kapelana venecijanskog nadbiskupa. Umije da pronađe domove bogatih dubrovačkih trgovaca koji posluju u gradu svetog Marka. Optužuje vladu u Dubrovniku zbog nepravednosti i sebičnosti u unutrašnjim i kukavičluka i slabovidosti u spoljnim poslovima. Nije gubio nadu da će njegovi snovi o pravednijem ustrojstvu dubrovačke republike jedanput sačekati bolje prilike. Iznenadna smrt ga pogađa 2. maja 1567. godine u Veneciji. Sahranjen je u mletačkoj crkvi Svetog Ivana i Pavla u nekoj od grobnica u kojim su se sahranjivali siromašni sveštenici.

Književni rad Marina Držića je zbijen u jednu deceniju njegovog života. Poeziju je izdao u knjizi Pjesni Marina Držića ujedno stavljene s mnozim druzim lijepim stvarmi. Ovu knjigu je posvetio prijateljima. Većina pjesama je pripadala petrarkističkom kanconijeru, utvrđenim ljubavnim klišeima. Pjevao je o ljepoti drage a u akrostihovima pominjao ženska imena. Njegovo dramski djelo se sastoji od eruditnih (plautovskih) komedija i pastirskih ekloga, jedne tragedije i jedne farse.

Djela: Pomet (1548), Tirena (1549), Novela od Stanca (1550), Venera i Adon, Dundo Maroje ( 1551), Skup (1555), Hekuba – zabranjeno izvođenje.

Analiza djela

Ova komedija je prvi put prikazana na karnevalu u raskošnoj dvorani u kojoj se okupljalo vijeće Dubrovačke Republike. Djelo pripada književnosti staroga Dubrovnika, a Marin Držić je živio i stvarao u vrijeme punog procvata renesansne književnosti u Dubrovniku.

Čarobnjak Dugi Nos izlaže neku vrstu prologa i ima cilj da uvede u radnju. Njime pisac iznosi svoje književne ili životne poglede. Tu se aludira na neku Držićevu izgubljenu predstavu Pomet. Na pozornici je prikazan dubrovački trg „Placa“. Ova komedija se sastoji od dva prologa i pet činova podjeljenih na scene. Dundo Maroje je tipična renesansna plautovska komedija. Izgubljena komedija Pomet je potakla pisca da napiše Dunda Maroja. Ponovo se javljaju likovi koji su učestvovali u Pometu.

Držićev Negromant slika „zlatno doba“. To je sjećanje na priču o vremenu kada je u vječitom proljeću vladao sklad među ljudima. Priča ima alegorijsko značenje. Pisac apostrofira svoje sugrađane i aludira na Dubrovačku Republiku koja je imala sreću da u vrijeme ratnih vrloga ostane u miru. Drugi prolog je tipičan za renesansne komedije. Pisac laska gledaocima i iznosi pojedinosti o nastanku djela. Prolog je napisan po uzoru na druge autore renesansnih komedija (Ariosto, Makijaveli). Pisac u prologu podsjeća na prethodnu komediju Pomet i daje siže Dunda Maroja. Naglašava da je događaj o kome piše uzet iz stvarnosti. Pisac sprovodi bitan zahtjev poetike da predstavljeni događaji treba da omoguće prepoznavanje dobra i zla i da pozitivno djeluju na gledaoce. Fabula je bila u skladu sa renesansnom poetikom.

Osnovni zaplet obuhvata traganje za mladim Marom. Za njim su se iz Dubrovnika u Rim uputili otac Dundo Maroje u pratnji svog kmeta i krčamra Bokčila. Sve od čega je htio da pobjegne, približavalo mu se jedno za drugim. U prvom trenutku Maro se snašao, zatim je još neko vrijeme izmicao, da bi jedan po jedan neprijatelj njegovog rasipničkog života počeo da ga sustiže.

Nije sačuvan kraj komedije, ali slutimo da je mladi Maro obuzdan. Držić nagovještava završno veselje. Pisac za mjesto radnje bira Rim. Uviđa mnoge prednosti takve odluke. Učešće gotovo trideset ličnosti u komediji daje priliku za raznolikost od porijekla, preko izgleda, karaktera, starosti, zanimanja, u govoru, kostimima. Većinom su to „naši ljudi“. U najkraćim crtama je opisana akcija koju je preduzeo Dundo Maroje. Njegova borba da povrati utrošene dukate i sina čini glavnu liniju radnje. Iako je fabula vezana za Rim, komedija je u svemu dubrovačka.

Među karakteristične likove plautovske komedije spada tip starca tvrdice koji je obično zaljubljen u mladu djevojku, ponekad u istu kao i njegov sin. Držić bira samo glavnu crtu ove tipične ličnosti – tvrdičluk.

U ovom djelu učestvuje veliki broj likova, gotovo trideset. Držić veliku pažnju poklanja jeziku svojih junaka. To je izvor smijeha. Pisac podražava mješavinu govora koju su na scenu donosili učesnici različitog porijekla. Laurin govor je čas italijanski, čas „naški“.

Dundo Maroje je njegovo najvrednije dramsko djelo.

Dundo Maroje: on je razborit. Od samog početka kori sebe što je mladom sinu dao novac u ruke i ne traži krivca u drugome. Njegov karakter sagledavamo u odnosu prema sinu. Pored svega, ipak, pokazuje i razumijevanje za sina. Opravdava ga zbog mladosti i primamljivostima Rima. Za njega je on nestašan vjetropir koji je izgubio povjerenje. Spreman je da mu oprosti. Prirodu Dunda Maroja precizno uočava Bokčilo. Pogađa njegovu filozofiju uvijek brižnog trgovca i proklinje imanje zbog kojeg se samo brige imaju. Njegov govor je ekspresivan.

Maro: je suprotan lik prema svome ocu. On je raspusni sin koji bezumno troši. Bezobziran je prema starijima i njegove želje se svode na uživanje sa kurtizanama. Ne postavlja sebi pitanje morala. Odgovara tipu rasipnog sina iz eruditnih komedija. On je ličnost o kojoj drugi najčešće govore. Retrospektivno saznajemo njegovu kratku biografiju i šta je prethodilo njegovom dolasku u Rim. Vjerio se, a onda ga je otac poslao sa pet hiljada dukata u Firencu da trguje. Ima dvadeset i jednu godinu. U Rimu je raskošno živio pored kurtizane Laure. Ponekad su drugi stroži prema njemu nego što zaslužuje. Ličnosti na koje je upućen, lukavije su od njega. Njegov odnos prema ocu je jasan. Krivi ga za sve svoje nevolje, ne shvatajući da je otac samo ubrzao neminovnost. Oca poznaje bolje od drugih. Sve to odgovara njegovoj prirodi jer je mlad. Nepromišljen je i plah. Opravdava ga samo njegova zaljubljenost u gramzivu kurtizanu. Zbog silne mladalačke želje nije u stanju da sagleda realnost situcije. Njegov životni stav je sažet u filozofiji uživanja u mladosti. Novac za njega i nema drugu vrijednost, sem te da služi za uživanje. U njemu živi objesni dubrovački mladić onoga vremena koji je sklon avanturama. Njega će život smiriti kada dođe vrijeme.

Bokčilo: je zamišljen prema uobičajenom tipu priglupog sluge – parazita, koji se razvio iz lika roba iz antičke komedije. On je iznijansirana ličnost. Iako priglup, na trenutke je narodski mudar. Grub je i iskren. Spontan je, plah, vijeran i srdit. Dundo Maroje ga smatra lukavim i plašljivim. Njegov lik predstavlja neprestanu žudnju za jelom i pićem. On uživa u trenutku u kome se živi. Umije da osjeti suštinu situacije i da se prilagodi. Priprost je u svojoj izgubljenosti. Nevješt je u stranom svijetu. Iako je brzoplet, ponekad iznenadi domišljatošću i trezvenošću. Od tipa sluge – parazita, postao je stvarni čovjek.

Pomet: zauzima posebno mjesto u komediji. On je sluga Njemca Uga Tudešeka. Dolazi u dodir sa svim ličnostima. Prati i odgoneta njihove odnose. Lako se snalazi u svim situacijama. Inteligentniji je od svih učesnika radnje. Predstavlja aktivnog, renesansnog čovjeka koji vjeruje u sreću. U mnogo monologa definiše sebe i svoj pogled na svijet. Govori o promjenljivosti sreće, o ljubavi, o lažno učenim ljudima, skorojevićima, bogatima. U njegovom liku se ostvaruje najveći raspon ličnosti.

Književni rod: drama;

Književna vrsta: plautovska komedija;

Mjesto radnje: Rim;

Vrijeme radnje: šesnaesti vijek;

Tema: nepormišljenost i raspinost mladosti, nerazumijevanje i škrotost starosti; sukob generacija.

Ideja: mladost – ludost;

Lica

Dugi Nos, negromant, Dundo Maroje, Maro Marojev, sin Dunda Maroja, Bokčilo – sluga Dunda Maroja, Popiva – sluga Marov, Pera – vjerenica Marova, Dživo, baba Perina, Laura – kurtizana, Petrunjela – Laurina služavka, Ugo Tudešak, Pomet Trpeza – sluga Ugov, Tripče iz Kotora, Dživulin Lopuđanin, Pijero, Niko, Vlaho – mladi Dubrovčani, drugovi Marovi, Mazija, Pavo Novobrđanin, prijatelj Dunda Maroja, Grubiša, sin Pavov, Gulisav Hrvat, Kamilo (Rimljanim), Lesandro, krčmari, žbiri.

Kratak sadržaj

Komedija od Dunda Maroja prikazana u vijećnici od kompanjije Pomet – družina

Dugi Nos – negromant

Maska negromanta, čarobnjaka, pojavljivala se u mnogim renesansnim komedijama.

Ja Dugi Nos, negromantod Velicijeh Indija, nazivam dobar dan, mirnu noć i pritilo godište svetlijem, uzmožnijem dubrovčkijem vlastelom, a pozdravljam ovi strai puk: ljudi, žene, stare, mlade, velike i male, puk s kime mir stanom stoji, a rat izdaleka gleda, rat poguba ljucke naravi. Ja što jesu tri godine, ako se spomenujete, putujući po svijetu srjeća me dovede u ovi vaš čestiti grad, i od moje negromancije ukazah vam što umijeh.

Dugi Nos govori kako želi da im otkrije jednu tajnu. Bio je u Indiji koja se nalazi u pričama starih. Tu je našao pravi život, veselo i slatko vrijeme proljeća. Ljudi su tamo blagi. Tihi i razumni. Narav ih je ukrasila umom a ljepotom uljudila. Tamo nema lakomosti, u oči se gleda a srce nose pred očima da svako vidi njihove dobre misli.

Kazuje im šta je sve vidio u toj neobičnoj zemlji.

Vidjeh u tjezijeh stranah, u jednomu zgradu veliku, visoku i vele urešenu, jedna pisma i od kamena čovuljica vele načinjeno obraza od mojemuče, od papagala, od žvirata, od barbaćepa; ljudi s nogami od čaplje, stasa od žebe; tamaše, izješe, glumci, feca od ljuckoga naroda.

Žene od tih strana imaju kao i naše, lakšu pamet od ljudi. Ovi „obrazi od papagala od mojemuča, od žaba, žvirati, barbaćepi“ počeše se plodit i miješat sa ženama. Počeli su se ljudi „nahvao“ množiti i bilo ih je više nego ljudi „nazbilj“. Kada su ljudi „nazbilj“ to saznali, skočiše i latiše se oružja. Izgnali su sve te ljude „nahvao“. Oni onda sa negromantima priđoše u ove naše strane i to prokelto sjeme, useli se u naš svijet u ono zlatno vrijeme kada su još ljudi bili bez zlobe. Prošlo je zlatno vrijeme i stiglo gvozdeno.

A komedija vam će otkrit koji su to sjeme tugljivo od mojemunskojeh obraza i ljudi od ništa, od trimjed, nahvao, koji su li ljudi tihi, i dobri, i razumni, ljudi nazbilj.

I ne drugo, na vašu sam zapovijed, stav’te pamet na komediju!

Prolog

Obraćanje plemenitom i dobrostivom skupu, staro puku. Najavljuje se jedna stvar koja će im biti draga jer će biti i nova i stara. Nova, jer nastavlja se na onu prvu komediju od Pometa, stara – jer će u njoj sresti stare poznanike: Dunda Maroja, Pavu Novobrđanina, Pometa i ostale. U ovoj drami govoriće se o Dundu Maroju koji je dao u ruke sinu Maru dukate i otpravio ga u Jakin, a on umjesto u Firencu, ode u Rim. Šta će se na kraju desiti – kazaće vam komedija. Ali kraj će biti srećan! Ali nemojte na tome stati nego od lude djece čuvajte novac jer se zaista sličnih nekoliko slučajeva desilo u njihovom gradu, završivši tragično. Vjerenica Marova, čuvši za njegovo loše vladanje, otišla je i sama u Rim i preobukla se u muškarca.

Počinje prvi at

MAROJE: Ajmeh, ajmeh, moja straosti, na što me si dovela da se po svijetu tučem za dezvijanijem sinom, za haramijom, da iz morske pučine izvadim zlato, da iz jame beza dna izmem imanje! Pet tisuć dukata dah djetetu u ruke! Vuku dat u pohranu meso! Jaoh, valjalo bi mi da dvaest i četiri konje na dan, na svaku uru svoga, za eror ki sam učinio.

Bokčilo mu prigovara kako bi mu trebao konjic i na svaku uru je jedva bi stigao kući, ako bi ga hranio kao što hrani njega. I sam žali što je pošao iz grada. Maroje ga naziva pijanicom, ali Bokčilo je gladan. Maroje se žali na svoju sudbinu. Na scenu stupa i Tripče. On prepoznaje „našjence“. Pita ih šta se desilo? Obradovao se što čuje nekoga ko govori istim jezikom. Maroje mu govori o svome sinu i tome kako ga je unesrećio. Tripče mu govori, ako je sin u Rimu, onda je novac već potrošio. Ali, opet, mu je žao da ne izgubi i sina. Maroje reče da i ne haje za sina, želi samo dukate nazad. Tripče ga upita za ime sina. Dundo Maroje odgovara da se zove Maro. Tripče  govori kako zna jednoga Dubrovčanina, vlastelina koji je gospodin čovjek. Ime mu je Maroje, od bogatih ljudi iz Dubrovnika. Ima otprilike dvadeset i jednu godinu. Maroje shvata da je u pitanju njegov sin. Maroje kaže da je on siromah čovjek. Nemoguće da mu je sin sinjor i gospodar. Tripče kaže da je on veoma galantan i da se često može vidjeti kod prve kurtizane u Rimu. Maroju sluti srce nevolju. Zlo mu je. Dundo Maroje se i dalje čudi: sinjori nisu njegovi sinovi!

U drugoj sceni vidimo Uga Tudeška i Pometa. Ugo se žali kako gospođa hoće da ga upropasti i kako je okrutna prema njemu. Daje joj novac, život, sve. Pomet ga tješi kako nakon slatkog ljeta dođe gorka zima, a ljepota je prolazna. Mnoge su tako ljepotice pale u Rimu. Laura ih tjera. Govori Pometu kako je već rekla da joj ne dolaze na vrata. Pomet govori da je Tudešak bogat gospodin i lud je za njom. Ne može postojati galantniji vlastelin od njega.

Maro doziva slugu Popiva. Maroje je spazio svoga sina u velutu. Oko njega se svi obješenjaci skupili. Maro je spreman da izdvoji veliku sumu novca za Lauru. Njegov otac sve to sluša i kuka. Maro se sprema da ide na večeru kod sinjore. Popivi govori da kupi vina za dukat, kavijar i još mnoge druge delicije.

Na scenu stupaju Dživo i Pera, vjerenica Marova koja je preobučena u muškarca. Pera se divi ljepotama grada. Već se umorila lutajući njegovim dugačkim ulicama. Pera mu govori da je ne zove njenim, ženskim imenom nego – Petrom. Pera govori kako je učinila jednu stvar koju nijedna djevojka nije nikada. I njoj srce sluti nevolje. Susreću Dživulina Lopuđanina.

Počinje drugi at

Pomet i Petrunjela razgovaraju. Ona mu govori da se uzalud vrte oko njih, jer njena gospođa ih ne želi. Ona se posvetila Maru i neće nikoga u kuću. Pomet daje do znanja Petrunjeli da mu se dopada.

Niko, Pijero i Vlaho traže Mara. Laura grdi Petrunjelu. Petrunjela joj govori da su stigla gospoda iz Dubrovnika i krv je vuče da razgovara sa njima. Maro sreće prijatelje i govori kako je srećan dok je sa svojom gospođom. Želi da uživa u životu. Dok je mlad, želi da živi punim plućima. Kada ostari, tako će i kašljati.

Laura i Sadi razgovaraju. Laura želi novu ogrlicu. Sadi se plaši da joj ostavi, jer je vidio starca koji trči za mladim gospodinom. Ti mladići troše nesmotreno, zadužuju se, varaju pa poslije bježe. Čuo je da onaj starac traži svoje dukate. Laura mu govori da se vrati kroz jedan sat a gospodin Marin će mu izbrojati potreban novac. Sadi primjećuje kako je gospodin darežljiv sa tuđim novcem. Laura mu kaže da bi se začudio koliko joj je stvari kupio za godinu dana, od ogrlica, haljina i drugih stvari.

Pomet govori sam za sebe kako je on gospodar ljudi. Bez njega se ljudi ne znaju okrenuti. Gdje nema njega, tu ništa nije učinjeno.

Maro žali svoju sudbinu. Smatra da je otac neprijatelj njegovom miru.

A oci, vragovi, neprijatelji mira i goja i kontenta od sinova! Desponjao se je u Rim doć za ruinat me, za umorit me! Vrag uzeo dukate, makar i tko ih kuje, pokli se kažu, kad se pendžaju, toliko slaci, a kad se spendžaju, zmije, lavi koji nm srce deru i ijedu. Što ću sada pred sinjorom Laurom?

Počinje at tretji

Popiva i Bokčilo traže Mara. Dživo sam za sebe govori kako je teško živjeti na svijetu. Novac je više cijenjen od ljudi. Lauri na vrata stiže Sadi. Traži novac. Ona mu govori da svrati malo kasnije. Sadi je ljut na sebe zato što je kurtizani ostavio bisere na povjerenje. Ali, stiže gospodin Marin. Gvožđe je potrebno kovati dok je vruće. Govori mladome gospodinu koliko koštaju Laurini biseri. To je previše novca. Sadi kaže da su se već pogodili i da je ona zadovoljna. Maro kaže, ako je ona zadovoljna, onda je zadovoljan i on. Maro mu obećava platiti. Sadi traži nazad svoje bisere. Popiva obavještava Mara da mu je stigao otac. Zbog svih novih okolnosti veoma je zlovoljan. Za njega je otac – neotac! Došao je u Rim da ga sramoti.

Petrunjela govori, za sebe, kako njena gospođa bogato živi na tuđi račun. Otpočinje razgovor sa Tripčetom. On joj se udvara. Stiže i Ugo koji se žali na nemilost njene gospodarice koja ga ne želi. Gospođa Laura galami sa prozora. Ugo je proklinje.

Pera je neretna u ovome gradu gdje osjeća kako je ljudima kamenje umjesto srca. Baba joj govori da Maro i ne želi da zna kako je ona u istom gradu i traži ga. Dočekala je u svojoj starosti da shvati kako mladost i nije drugo nego ludost. Baba govori Petrunjeli kako je Maro svezan, vjeren je već tri godine. Petrunjela im otkriva kako je Lauri obećavao da će je uzeti za ženu.

Maroje govori Bokčilu kako čovjek što duže živi, više i uči. On je već ostario a ne umije živjeti. Sin ga uči životu.

Maro želi da ga zemlja proguta. Žali se na oca i njegovu lakomost.

Počinje at peti

Laura kori Maru što joj nije rekao istinu – da je već zaručen. Iako ostatak komedije nije sačuvan, Maro se, nesumnjivo, vratio Peri, koja je iznenada postala bogata, a Laura je pripala Ugu Tudešku. Dundo Maroje je bio zadovoljan što je sačuvao dio blaga. Jedino je neizvijesno da li je Petrunjela pripala Popivi ili Pometu.

Pojmovnik

Prolog – je u starogčkoj tragediji označavao prvi dio radnje, prije prve horske pjesme. Čini poseban uvod u radnju, odnosno govor koji jedan ili više glumaca upućuju gledaocima prije početka radnje. U renesansnoj drami doživljava procvat da bi se kasnije polako izgubio.

Dubrovačka književnost – ova književnost je stvorena na tlu Dubrovačke republike i predstavlja najviše domete humanizma i renesanse na ovim prostorima. Danas postoje sporenja oko toga da li ovu književnost treba svrstati u hrvatsku ili srpsku ili je ona nešto između.