Don Kihot – Migel de Servantes

Bilješka o piscu

Osam španskih gradova su dokazivali da je u njima Servantes ugledao svijet. On se rodio u Alkali de Henares. Poznato je da se krstio 9. oktobra 1547. godine. Starinom je bio iz Galisije, ali mu se porodica nastanila u Kastiliji. Otac mu je bio oženjen plemićkom, s kojom je rodio dvije kćeri i dva sina. Migel je bio mlađi. U Madridu je učio latinski u humaniste Hojosa. Tu je sačinio jednu elegiju, jednu eklogu i još neka pohvaljena stihotvorstva. Da bi dopunio svoje obrazovanje, odlazi u Rim sa kardinalom kao njegov komornik.

Upisao se u četu kapetana Dijega Urbine, slavnoga među Špancima. Odlazi u rat. Bolovao je od groznice i njegov kapetan i drugovi mu govoriše da ide pod palubu, međutim, on je želio da bude na najopasnijem mjestu. U ovome okršaju, Servantes je dobio dva turska zrna u grudi, a treće mu je razmrskalo lijevu ruku. Servantes je bio pun patritizma, odanosti i viteške hrabrosti. Vidao je rane u Mesini. Dok se trošio u pokušajima za oslobođenje, njegova rodbina je činila sve da ga otkupi iz zarobljeništva. U međuvremenu mu otac umire. Ljuta sirotinja ga brzo istjera iz roditeljske kuće. Odlazi opet u vojsku – kao prost vojnik. U slavu voljene djevojke je sačinio Galateju, eklogu. Oženio se Donom Katalinom. Sa ženom je dobio nešto miraza.

Počeo je pisati motivisan materijalnom korišću. U ono vrijeme je moglo biti finansijske koristi za španskog pisca samo u teatru. Kao najbolje pozorišne komade smatraju njegove sainete – intermeca između činova. Takvih su našli devet i odlikuju se humorom. Molio je za mjesto poreznika u Novoj Grandi ili kmeta u Americi, koju je nazivao utočištem španskih očajnika. U Sevilji ga bacaju u zatvor zbog nekih nepodudarnosti u računima. Ostavši siromah, lako je mogao da dokaže nevinost. Iz Sevilje odlazi u Manču. Počinje i završava prvi dio Don Kihota. Mučne okolnosti ga požuriše sa djelom. Trebalo je naći moćnog pokrovitelja. Prvi dio izlazi 1605. godine.

Pod stare dane, siromah, sa velikom porodicom i bez prizananja za dar, on je ostavio iluzije.

Priča se kako je kralj Filip III jednom ugledao studenta koji bi svako malo zastao, maltarao rukama i grohotom se smijao. Gledajući ga izdaleka, kralj reče: ili je đak lud ili čita Don Kihota. Dvorani otrčaše, pa odmah javiše kralju da je đak zaista čitao Don Kihota.

Servantes je već gotovo završio drugi dio kada izađe nastavak Don Kihot 1614. godine kao djelo Alonsa Aveljanade. To je bilo izmišljeno ime palgijatora. Pored svega, on je Servantesa nazvao sakatim, matorim zavidljivcem i gunđalom. Hvalio se kako će da ga liši dobitka od prodaje drugog dijela Don Kihota.

Pisac požuri da se osveti dostojanstveno – dovršivši knjigu. U samom Don Kihotu je odgovorio na grube grdnje svoga plagijatora.

Kada je objavio drugi dio, već ga je bila obuzela bolest. Poslednja misao mu je bila zahvalnost prema dobrotvoru. Izdahnuo je 23. aprila 1616. godine na isti dan kada i Šekspir. Sahranjen je u ženskom manastiru u koji je stupila njegov kćer Izabela.

Analiza djela

Vrijeme u koje stavljaju lutajuće vitezove uzima se između prestajanja starog i postajanja novog svijeta. U takvo varvarsko vrijeme, pravo je bilo po sili. Bilo je lijepo posvetiti se odbrani nesrećnih ljudi. Takav plemenit vitez svuda bi poženjeo zahvalnost i divljenje. Lutajućim vitezovima su pripisivali kao prvu dužnost odbranu žena. Knjige o vitezovima su trpale najgrublje greške protiv istorije, geogrfije, bez razboritosti. Tu su obitavali divovi, nemani, kepeci, čarobnjaci. Ipak, su se ovakve knjige dopadale ljudima. U Španiji su imale više uspjeha nego drugdje. Pretjerano čitanje ovih romana donese loš plod. Mladi ljudi su se počeli ugledati na junake tih knjiga. Zabranjena ljubav, krvava osveta, neobuzdana raskoš, sve to uđe u običaj.

Servantes je naumio uništiti knjige o vitezovima. Udario je svojim duhom na ovu neman koja je prkosila razumu. Otkako je Don Kihot izašao, nijedan novi roman o vitezovima se nije napisao. Prvi dio je primljen ravnodušno, pa je Servantes anonimno izdao jedan pamflet koji iznosi pravu namjeru i nagovještava pravu vezu sa stvarnim ljudima i događajima. Već prve godine je prvi dio Don Kihota preštampan četiri puta. Ovakav uspjeh pisca nije izveo iz siromaštva ali mu je stvorio zavidljivce. Grdili su ga i javno i tajno.

Kada je počeo sa pisanjem, htio je oružjem satire da udara. Pisao je u trenutnom raspoloženju, bez plana. Vrijednost ovog romana nije samo u parodiji. Pisac je zavolio svoje junake. Ova dva junaka dopunjavaju jedan drugoga. Drugi dio knjige je izašao nakon deset godina. Kada je pisao prvi dio, nije ni pomišljao na nastavak.

Ovo djelo su prevodili svi kulturni narodi. Djelo je pokušano da se dramatizuje. Molijer je igrao Sanča Pansu. U pitanju je prvi moderni roman.

Don Kihot je pravi primjer prerašćivanja djela u stvaralačkom procesu. Da nije pustio svoje junake toliko da razgovaraju, ne bi saznao šta im je na srcu. Ova dva junaka su stvorili i otvorili pisca i čovjeka Servantesa. U pitanju je knjiga sa mnogo lica, izuzetno slojevita. Parodija lažnih ideala, lažne prošlosti, ideali su zapravo ludost, stvarnost je gruba. U djelu imamo paradoksalnu igru.  Možemo reći da je u pitanju knjiga mudrosti i ludosti crkve. Podsmijehu je izvrgnut i sam stil teološki. U cjelini ovo djelo je alegorija antidogmatičnosti.

Servantes je umro i niko nije napisao treću knjigu romana o Sančovom životu nakon smrti Don Kihota.

Književni rod: epika;

Književna vrsta: avanturistički roman; satira;

Vrijeme radnje: šesnaesti vijek;

Tema: Pustolovine jednog plemića i njegovog saputnika u brojne avanture po uzoru na viteške romane.

Ideja: ako čovjeka lišite njegove iluzije – lišićete ga njegove sreće. Iluzija je često draža od istine koja nas rastužuje.

Glavni lik

Don Kihot – biće uma i fantazije. On je čedo duha i besmrtan vitez. Njemu ništa ne može da naudi. Šaljiv i umilan književni junak. On hiperboliše, dopirući svojim kopljem do mjeseca. Don Kihot nije bio prvi zanesenjak ove vrste. Imao je on svoje žive prethodnike. U početku je Don Kihot samo luda koju bi trebalo vezati. Kasnije se otkriva njegov uzvišen i širok um. Posjeduje vjeru zanesenjaka koja je glavni izvor humora. Vitez Tužnog Lika je lud od svojih ideala, ali kao mudrac sudi o stvarnosti. On je karikaturalno oličenje dogmatizma i predstavnik slobode duha. Njegov odnos prema viteškim romanima je odnos dogmatičara prema tumačenjima crkve.

Sančo Pansa – trbušast, obdarem prirodnim narodnim razumom. On je silueta plemenitog druga. Na početku nam djeluje kao puka seljačina, koji polazi na ovaj put iz gluposti i koristoljublja. Prirodno je iskren i zdravorazuman. Lakovijeran je i privržen gospodaru. On filosofski prati gospodara u njegovim poduhvatima, možda iz osjećanja odgovornosti i velike, poučne zabave života.

Kratak sadržaj

Prva glava koja govori o stanju i zanimanju slavnoga plemića Don Kihota od Manče

U jednom selu u Manči, čijeg imena ne marim da se opominjem, nije mnogo vremena kako življaše jedan plemić od onih koji imaju koplje u prednjem tremu, iskrzan štit, mršava paripa i ogra za lov.

U svojoj kući je imao gazdaricu, koja je prešla četrdeset i jednu sinovicu, koja još nije imala dvadeset godina, onda jedno slušče za polje i dvorište. Plemić je imao oko pedeset godina. Bio je snažna sastava, mršav, suha lica, ranoranilac i ljubitelj lova. Ima ih koji govore da se prezivao Kihada ili Kezada ili Kihana.

U časovima dokolice (a takvih je najviše bilo) dao se na čitanje knjiga o vitezovima da je posve zaboravio na lov, kao i na upravu svojim imanjem. Išao je dotle sa svojom ludorijom i željom da je prodao mnoge dulume oraće zemlje da bi kupovao knjige o vitezovima da ih čita. Otuda, on pomjeri s pameću. Toliko se zadubio u svoje čitanje da je provodio noći čitajući od sunca do sunca; te zbog malo spavanja a mnogo čitanja osuši mu se mozak. Uobrazilja mu se napuni svim onim što je čitao u knjigama: vradžbinama, kavgama, bojevima i nemogućim ludorijama. A kada ga svijest sasvim ostavi, pade mu na um da pođe i radi usluge svojoj zemlji, da bude lutjući vitez i da pođe u svijet s svojim oružjem i konjem i vrši sve ono što je čitao da su lutajući vitezovi radili, ispravljajući nepravde i bacajući se u opasnosti da bi stekao vječito ime i slavu. Nesrećnik, već gledaše sebe da je zbog hrabre svoje mišice krunisan barem kao car od Trabizonde.

Prvi mu je posao bio da očisti oružje, koje je ostalo od djedova, pa zarđalo i prašno ležalo u jednom uglu. Pošto nije imao šljem, tu mu pomože njegova dosjetljivost jer je od hartije napravio nešto kao pola šljema i tako dobio potpun izgled. Imao je konja Gonelina, koji je bio kost i koža, ali njemu se činilo da s njim se ne može uporediti ni Bukefal Aleksandrov. Četiri dana je lupao glavu kako da mu da ime i na kraju odluči – Rosinante ( mrcina). Pošto je konju dao ime po volji, odluči i sebe da prekrsti, pa dokona da sebe nazove – Dok Kihot. Ali sjetivši se kako se hrabri Amadis nije zadovoljio tek tako da se zove samo Amadis, nego je dodao svoje na ime kraljevine i otadžbine, da bi ga proslavio i nazvao se Amadis od Galije, tako naumi i on , kao dobar vitez, da svom imenu doda ime svog zavičaja i da se nazove Don Kihot od Manče. Učini mu se kako više ništa ne fali no da potraži kakvu gospu u koju će da se zaljubi, jer lutajući vitez bez ljubavi bio bi kao drvo bez lišća i tijelo bez duše. Kažu, kako je u njegovom selu bila jedna seljanka vrlo lijepa u koju je on bio zaljubljen neko vrijeme, iako ona to nikada nije doznala. Zvala se Aldonisa Lorenso i njemu se učini da će biti dobro da nju učini gospodaricom svojih misli. Tražeći ime koje bi priličilo njegovome, nazove je Dulsineja od Toboza, jer je bila rodom iz Toboza.

O prvom polasku koji je preduzeo iz svoga zavičaja veleumni Dok Kihot

Pošto je bio gotov sa pripremama, nije mogao dočekati čas kad će da izvrši svoju namjeru. I tako, ne govoreći nikome o svojim namjerama, niti opažen od koga, jedno jutro namače svu ubojnu opremu, popne se na konja, natakne svoj kojekako skrojen šljem, ščepa svoj štit, dokopa svoje koplje, pa pođe zadovoljan vidjevši kako mu je olako počela namjera.

I tako, jašući, naš mladi pustolov stade sam sa sobom ovako govoriti:

„Nema sumnje, kad nekada bude na svet izašla istinita povest mojih slavnih dela, da će mudrac koji to bude pisao, kad stane pričati o ovom mom prvom polasku u zoru, početi ovako: Tek što je rujni Apolon raširio po licu široke i prostrane zemlje uvojke svojih divnih vlasi i tek što su malene i šarene ptičice svojim jasnim jezicima pozdravile slatkom i medotočnom harmonijom dolazak ružične Aurore, koja, ostavljajući meku postelju ljubomornoga supruga, pokazivaše se smrtnima kroz vrata i balkone mančanskog obzorja, kada slavni vitez Don Kihot od Manče mahnuvši besposličarsko perje, pojaha svog slavnog konjica Rosinanta i pođe jezditi starim i poznatim poljem montijelskim…“

Ovim glupostima, dodavao je druge, sve na način kako su mu pokazale njegove knjige, podražavajući po mogućnosti riječima u njima a sunce je pržilo da mu istopi mozak koliko ga je već malo imao.

Skoro cijeli dan je jahao a ništa se nije desilo za pričanje zbog čega je očajavao. Želio je da što prije iskusi hrabrost svoje hrabre mišice. Slučajno se desi da u taj čas jedan svinjar tjeraše čopor svinja, pa duvnu u rog, čijim ih je znakom kupio. Don Kihotu se učini kako nekakav kepec daje znak njegovog dolaska.

Stigao je u krčmu, a krčmara je sve vrijeme nazivao kasteljanom. Ostao je cijelu noć sa šljemom na glavi, što je bila najneobičnija figura koja može da se zamisli.

O smešnom načinu na koji Don Kihot postade vitezom

Mnogo ga je tištalo to što nije ređen vitez, jer mu se činilo da se po zakonu ne može upuštati ni u kakvu pustolovinu ako ne bude dobio red viteški. On zamoli krčmara svečanim tonom da ga učini vitezom. Krčmar, shvativši da njegov gost nema četvrte, odluči pristati ne bi li napravio šalu. Svima koji su se našli u krčmi, krčmar ispriča za ludilo svoga gosta, stražarenje kod oružja i kako očekuje da ga redi za viteza. Oni se diviše tako čudnu ludilu pa izdaleka posmatraše ga i vidješe kako katkad hoda u mirnu držanju, onda se nasloni na svoje koplje i upre oči u oružje, pa ih dugo sa njega ne skida. Pošto ovdje završiše neviđene obrede, Don Kihot nije mogao dočekati da pođe tražiti pustolovine. Krčmar, koji jedva čekaše da ga jednom vidi van krčme, odgovori mu kitnjastim jezikom i ne tražeći da mu plati trošak za jelo i poželi srećan put.

O tome šta se dogodilo našem vitezu kada je pošao iz krčme

Već je svitalo kada Don Kihot pođe iz krčme, tako zadovoljan što je več ređen za viteza. Odlučio se vratiti u selo i poslušati krčmarev savjet, te da preuzme čiste košulje i da najmi sebi konjušara. Odlučio je najmiti jednog seljaka, svoga komšiju, koji je bio siromah i imao djece, ali je taman bio za službu viteškog konjušara. Stigao je na mjesto gdje se put razilazio na četiri strane i odmah mu padoše na um raskrsnice na kojima su se lutajući vitezovi davali u misli kojim putem da udare. Ostavio je konju na volju da bira, a ovaj se držaše svoje prve namjere, to jest da ide svojoj konjušnici. Ugledavši jednu veliku gomilu ljudi, za koju se poslije ispostavilo da su toledanski trgovci koji su išli u Mursiju da kupuju svilu. On sa plemenitim držanjem i srčanošću, stisne koplje, metne štit, pa kada se približi toliko da su ga mogli dobro vidjeti i čuti, diže glas i sasvim drsko reče:

„Celi svet neka stane ako celi svet neće ispovediti da u celom svetu nema lepše gospođice od carice mančanske, nesravnjene Dulsineje od Toboza.“

Trgovci zastadoše čuvši ove riječi ali poznadoše da je lud. Jedan od njih, šaljivčina, zatraži da im je pokaže pa ukoliko bude lijepa kao što je rekao, oni će priznati za istinu to što traži od njih. Don Kihot mu odgovori da je važnost u tome da je ne vide, a da povjeruju.

„Pa sad hodite jedan po jedan, kako ište viteški red, ili svi đuture, kao što je običaj i ružan način ljudi vaše vrste, ja vas čekam ovde i uzdam se oslanjajući se na razlog koji je uza me.“

Trgovac ga „u ime svih knezova“ zamoli za milost jer ne mogu govoriti o onome što nisu ni vidjeli ni čuli, pošto bi to moglo biti na uštrb caricama i kraljicama, otuda, moli njegovu milost da im pokaže sliku te senjore, a oni će time biti zadovoljni i obezbriženi, pa će i njegova milost biti zadovoljena. Don Kihot se razbjesni i okomi se kopljem i jarošću na drskog trgovca. Ovaj se ne bi proveo dobro da se jadni Rosinante nije spotakao i stropoštao. Konj pade, a gospodar mu se otkotrlja u polje. Jedan od mazgara, koji je bio u društvu, a kao da nije bio najmilostivija srca, kada ču bijednoga viteza da ga tako grdi, nije mogao a da mu ne da odgovor po rebrima. Pa dođe do njega i dohvati koplje, i pošto ga izlomi, jednim komadom izdeveta Don Kihota. Njegovi gospodari vikaše mu da ga ne udara toliko i da ga ostavi, ali mazgar ga ne ostavi na miru dokle ne umiri svoje srce. Don Kihot, izmrcvaren, još uvijek je smatrao sebe srećnim, misleći da je takva nesreća svojstvena lutajućim vitezovima, a sve zlo je pripisivao krivici svoga konja.

Peta glava u kojoj se dalje kazuje nezgoda viteza

Nakon što je Don Kihot shvatio da zaista ne može da se makne, naumi da misli na neko mjesto u svojim knjigama. Slučajno se desi da je onuda prolazio jedan ratar iz njegovog sela, koji je nosio u mlin vreću žita. Priđe mu i zapita ga koja ga je muka snašla pa tako jauče. Don Kihot je govorio svoju romansu u kojoj se kazuje njegova nesreća i ašikovanje carevog  sina sa njegovom ženom, sve onako kako se pjeva u romansi. Seljak se udivio slušajući sve ove ludorije, pa mu skine rešetku, koja je već bila izlupana od batina i ubrisa mu lice, koje je bilo puno prašine. Čim ga ubrisa, odmah ga je prepoznao i shvatio njegovu ludost, te je otpravljao do vraga tu hrpu ludorija. Žurio se da stigne u selo i da se oprosti dosade koju mu pričinjavaše Don Kihot svojim dugim slovoslovljem.

„Ama, pogledaj me, senjore grešan u boga! Nisam ja Don Rodrigo Narvaes, niti markiz od Mantove, nego sam ja Pedro Alonso, tvoj sused, niti je tvoje gospodstvo Baldovin, niti Abindaraes, nego si ti časni plemić i senjor Kihada.“

Seljak je pričekao malo da ne bi u selu vidjeli isprebijanog plemića, pa kada mu se učini pogodan čas, uđe u kuću Don Kihota koju nađe svu uznemirenu, a u njoj su bili paroh i berberin, koji su bili veliki prijatelji viteza. Gazdarica i sinovica su im se žalile da literaturu koju je čitao, pa se dočepao mača. Don Kihota odmah odnesoše u posteljinu i potražiše mu rane.

O lepom i velikom sudu koji održaše paroh i berberin u knjižnici našeg veleumnog plemića

Don Kihot je neprestano spavao. Paroh zaiska od sinovice ključeve sobe u kojoj su bile knjige, vinovnici zla. Paroh je naredio da se sve te knjige spale.

O drugom polasku našega čestitoga viteza Don Kihota od Manče

Don Kihot je ustao sa postelje i buncao, udarajući i bodući na sve strane. Uhvatiše ga oko pasa i opet položiše na postelju. Onu noć spali i sagori gazdarica sve knjige što su bile u dvorištu i u kući. Zazidaše sobu sa knjigama, kako ih ne bi našao kada bude ustao (možda sa uzrokom prestaće i posljedice), a da mu kažu kako je jedan čarobnjak odnio i sobu i njih. Nakon dva dana ustade Don Kihot i prvi mu je zadatak bio da obiđe svoje knjige. Išao je tamo – amo tražeći sobu, pipao rukama na sve strane, ništa ne govoreći. Gazdarica mu reče da je sobu i knjige odnio sam đavo. Ali sinovica doda, da je to, ipak, bio nekakav čarobnjak koji je jedne noći, kada je on otišao, u jednom oblaku ušao u sobu, zatim izletio kroz tavanicu pa je ostavio punu dima.

Tako je ostao u kući petnaest dana sasvim miran i ne pokazujući ničim da hoće da ponovi ranije budalaštine. Za to vrijeme je salijetao jednoga seljaka, čovjeka valjana, ali sa vrlo malo mozga u tikvi. Toliko ga je nagovarao da ovaj na kraju pristade poći s njim da ga služi kao konjušar. Don Kihot mu je obećao dati ostrvo, pa će ga namjestiti tamo da bude gubernator.

Sančo Pansa napusti ženu i odluči poći sa njim. Don Kihot nabavi novca, pa kada je sve to izvršeno, ne oprostivši se Pansa od svoje žene i porodice, niti Don Kihot od svoje gazdarice i sinovice, krenuše iz sela jedne noći a da ih niko ne opazi.

„Osloni se u tome na boga, Sančo“, odgovori Don Kihot, „ali ti nemoj sebe da ponižavaš i da se zadovoljavaš manjim od gubernatorstva.“

„Neću, gospodine“, odgovori Sančo, „već ni zato što imam takva dobra gospodara kao što ste vi, koji ćete mi znati dati ono što je za mene i što ću moći poneti.“

O dobrom uspehu koji je imao hrabri vitez Don Kihot u strahovitom i nigde nezamišljenom zbitiju s vetrenjačama, uz druge dostojne i srećne uspomene

Ugledaše trideset ili četrdeset vjetrenjača što su stajale u polju, a Don Kihot, čim ih opazi reče svome konjušaru da je sreća na njihovoj strani jer evo naišli su na trideset grdnih divova, sa kojima je voljan da bije boj sve ih pogubi. Sančo Pansa mu odgovori da to nisu divovi već vjetrenjače. Don Kihot obode svoga konja, ne slušajući viku svoga konjušara, pa pošto im se približi još vikaše:

„ Ne bežite, podli i pudljivi gadovi, jer na vas udara samo jedan vitez!“

I rekavši to, preporuči se od sveg srca svojoj gospi Dulsineji, moleći se da mu u kakvom strašnom času bude u pomoći. Vitez se dobro otkotrlja po zemlji, tako da se dobro ugruvao sa Rosinantom.

Čudodostojni boj koji su imali srčani Biskajac i hrabri Mančanac

Don Kihot kidiše na Biskajca, a Biskajac zaklonjen jastukom, dočeka ga sa uzdignutim mačem. Gledajući gole i izdignute oštre mačeve ovih ljutih boraca, činjaše se ne drugačije nego da prijete nebu, zemlji i adu; toliku srčanost i smjelost pokazivahu.

O prijatnom razgovoru između Don Kihota i njegovog konjušara Sanča Panse

Don Kihot upita svoga konjušara da li je ikada vidio hrabrijeg viteza od njega.

„Pravo da kažem“, odgovori Sančo, „da ja nikad nisam čitao nikakvu povest, jer ne znam ni čitati ni pisati; ali to što smem potvrditi, to je da svoga veka nisam služio goropadnijega gospodara od vas. Nego bih vas molio da privežete ranu, jer vam od uveta lipti mnoga krv, a ja imam uza se u bisagama iščijana platna i nešto bele masti.“

Don Kihot mu odgovori da im sve to ne bi trebalo da on uz sebe ima Fijerebrasov melem. Samo jednom kapljicom bi nestale sve tegobe. A taj melem, ko ga ima, ne treba da se boji smrti, niti da pomišlja da će poginuti od rane. Sančo mu odgovori da bi dao svoje gubernatorstvo nad obećanim ostrvom za prepis toga čudotvornog melema. Nego, valja znati hoće li biti velikit trošak da se isti napravi.

„ Ne treba ni tri reala pa da se načini više od tri oke“, odgovori Don Kihot.

„Pa šta čekate, grešan u boga“, viknu Sančo, „što ga ne pravite, pa da i mene naučite?“

„Ćuti, brajko“, odgovori Don Kihot, jer hoću da ti pokažem i veće tajne i da ti veće nagrade dadem; a za sada dela da se privežemo, jer me uvo boli većma nego što mi je drago.“

O tome šta se dogodilo Don Kihotu sa nekim kozarima

Kozari ga dočekaše srdačno. Pošto su namirili svoj želudac, Don Kihot, diže svoj glas i održa im besjedu, bez koje se i moglo biti. Jedan od kozara mu reče da su ga dočekali veselo i od srca, pa će iz istog razloga dovesti svoga druga, momka razboritog i veoma zaljubljenog koji odlično svira na egedu. Momak se nije dao previše moliti nego se posadi na jedan panj i otpoče lijepim glasom pjevati.

O tome šta je pričao jedan kozar onima koji su bili sa Don Kihotom

Jedan od kozara ispriča kako je u selu umro čuveni pastir Grizostomo, zbog vraške djevojke Marsele, koja hoda maskirana u pastirsko ruho po gudurama. To je bio bogat plemić iz jednoga mjesta u planini i veoma učen. Kada mu je umro otac, on je postao potpun gospodar imanja a bio je dobar i milostiv. Kasnije se doznalo da se on prerušio samo da bi po ovim pustinjama išao za pastirkom Marselom, jer je bio u nju zaljubljen. U selu je bio jedan seljak još bogatiji, koji se zvao Giljermo, koji je imao kćerku, kojoj pri porođaju umre mati. Od tuge za tako dobrom ženom, umre i muž i ostavi svoju kćer Marselu, malešnu ali bogatu. Rasla je i postajala sve ljepša i ljepša. Stric ju je držao pod dobrim nadzorom i disciplini ali je pukao glas o njenoj ljepoti. I najbolji su molili njenoga strica da se uda za njih. Stric to nije htio da učini bez njene volje. Marsela je redom sve odbijala, dok ujedanput nije počela sa drugim pastirkama iz sela čuvati svoje stado. A čim ona izađe u svijet i objelodani svoju ljepotu, mnogi bogati mladići i plemići počeše lutati lugovima. Ona je napravila više štete nego što kuga mori, jer njena milina je privlačila srce a ovi mladići su morali da joj služe. Marsela je bila slobodna i vesela pa se rugala ovima.

Sančo Pansa, koji je već u peršun otpravljao toliko brbljanje kozarevo, navali na svoga gospodara da ide spavati. Don Kihot sav ostatak noći provede u mislima o svojoj senjori Dulsineji, podražavajući Marselinim ljubavnicima.

Glava u kojoj se dovršava pripovest o pastirici Marseli sa drugim događajima

Digoše se i počeše buditi Don Kihota da ide vidjeti Grizostomov slavni pogreb. Idoše tako razgovarajući se, kada kroz dva visoka brda spaziše kako se spušta do dvadeset pastira, svi obučeni u crne kožuhe i zakićeni vijencima. Šest od njih nosiše nosila pokrivena raznolikim cvijećem. Nosili su tijelo Grizostomovo. Oko njega na nosilima bijahu knjige. Kada su stigli na odabrano mjesto, rekoše da je to tijelo mladića koji je bio jedinstven u svojoj učenosti, velikodušnosti. Ljubio je pa bio odbijen, obožavao pa je prezren, jurio po vjetru, zborio po samoći i postao žrtvom smrti, kome učini kraj jedna pastirka, koju je htio hartijom da ovjekovječi. Slušaocima se mnogo svidjela Grizastomova pjesma, samo onaj koji je slušao reče da se nekako ne slaže sa onim što je čuo za poštenje i dobrotu Marselinu. Zatim posuše grob mnogim cvijećem i grančicama i pošto izraziše učešće u tuzi njegovom prijatelju Ambrosiju, rastadoše se s njm. Don Kihot odluči poći u Sevilju sve dok planine ne očisti od razbojnika, pa naumi da potraži pastirku Marselu i da joj se ponudi u službu.

Neprijatna pustolovina u kojoj se nađe Don Kihot kad se nameri na neke bezdušne Jangueze

Mudri Sid Ahmet Benendželija kazuje kako je Don Kihot ušao u istu onu šumu u koju je otišla pastorka Marsela. Istom dolinom, prođoše nekakvi jangueski mazgari sa čoporom konja, koji imaju običaj da sa svojom stokom u podne zastanu na mjestima sa travom i vodom. Rosinantu dođe želja da se malo zabavlja sa senjorama kobilama, pa ne pitajući za dopuštenje svoga gospodara, zakasa sitnim kasom da namiri prirodnu potrebu. Mazgari pritrčaše sa batinama, te ga u zlu stanju oboriše na zemlju. Don Kihot reče Sanču da ono nisu neki vitezovi, nego prostaci. Htio je da se osveti za uvredu. Sančo mu odgovori da njih ima preko dvadeset a njih su samo dvojica. Međutim, Don Kihot odgovori da on vrijedi za stotinu! Pa ne trošeći više riječi, trže mač i zaleti se na Jangueze, a isto učini Sančo, potstaknut primjerom svoga gospodara. Ovi dohvate svoje batine, pa uzevši ih u sredinu, stanu ih devetati sa velikom žestinom. Kada vidješe šta su učinili, što brže mogaše, natovariše svoje konje i odoše dalje ostavljajući dva pustolova u jadnom stanju i još gorem raspoloženju.

Sančo namjesti Don Kihota na magarcu, veže Rosinanta magarcu za rep, pa uzevši magare za ular, uputi se tamo gdje mu se činilo da će biti glavni drum. Ubrzo otkri krčmu, koja je po mišljenju Don Kihota morala biti zamak.

O tome šta se desilo veleumnom plemiću u krčmi koju je držao da je zamak

Krčmar je imao ženu koja je bila milostiva i primala je srcu nesreću bližnjega. Ona se odmah lati da vida Don Kihota i naredi svojoj kćeri da joj pomogne vidati gosta. U istoj krčmi služaše jedna djevojka Asturijanka, široka lica, zalizana potiljka, prćasta nosa, te i ova nježna djevica pomogne da načine Don Kihotu postelju.

Don Kihot im se obrati svojom besjedom, a krčmarica i kći stajaše zbunjene slušajući besjede pustolova viteza i shvatile su ih toliko kao da je grčki govorio. Asturijanka previje Sanča. Tu noć je mazgar ugovorio da se zajedno zabavljaju i ona mu je dala riječ pošto se gosti smire i gospodari budu zaspali. A za tu dobru djevicu se priča da nikada nije nikome dala riječ, a da je nije ispunila, jer je mnogo držala na svoje plemenito porijeklo. Tvrda, trošna i tijesna je bila postelja Don Kihota.

Dođe vrijeme i čas kada će Asturijanka u košulji i bosa, nečujno da uđe u odaju gdje su bili njih trojica, da potraži mazgara. Tek što ona dođe na vrata Don Kihot je osjeti, pa se posadi na krevetu uprkos rebrima i opruži ruke. Ona natrpa na ruke Don Kihota koji je snažno posadi pored sebe na krevet, a ona nije smjela pustiti niti glasa. Odmah joj opipa košulju, pa iako je i bila prtena, njemu se učini da je najtanja i najmekša. Najzad, on u svojoj uobrazilji opisa je isto onako kao što je čitao u svojim knjigama o kakvoj princezi koja je došla da noću pohodi ljuto ranjenog viteza. On poče govoriti, držaći je tako krepko, zaljubljenim, tihim glasom:

„Želeo bih, lepa i uzvišena gospođice, da sam u tom stanju da bih mogao zahvaliti na tolikoj milosti koju ste mi ukazali pogledom vaše velike lepote; ali sudbina koja neumorno hoće da goni one koji valjaju, htela je da me baci na ovu postelju, na kojoj ležim tako izlomljen i slomljen da i kad bih hteo da zadovoljim vašu volju, to bi mi nemoguće bilo, tim manje što uz tu nemogućnost dolazi druga veća, a to je vera koju sam zadao nesravnjenoj Dulsineji od Toboza, jedinoj senjori mojih misli…“

Ona je htjela da svisne od straha i znoj je obli dok je Don Kihot tako čvrsto držaše, a dobri mazgar, kome njegove riječi nisu dale da zaspi, postade ljubomoran. Prikuči se krevetu, pa pesnicom udari Don Kihota. Ali nezadovoljan time, skoči mu na rebra i pretrča s kraja na kraj. Krevet se polomi i pade na zemlju, a na veliku prasku se probudi krčmar i pođe tamo odakle je čuo lom i tuču. Djevojka uplašena i zbunjena šmugne u krevet Sanča Panse. Na to se probudi Sančo, osjetivši na sebi teret pomisli da ga mora pritišće, pa je pođe udarati pesnicama.

Nebrojene nezgode koje hrabri Don Kihot i njegov čestiti konjušar izdržaše u krčmi, koju vitez na svoju zlu sreću držaše za zamak

Don Kihot poče dozivati svoga konjušara, koji mu zlovoljan odgovori da je čitavu noć imao probleme sa đavolima. Don Kihot mu reče da je zamak začaran.

Na polasku, krčmar je tražio da mu se plati usluga. Vitez mu reče kako je mislio da je u pitanju zamak, ali krčmara nisu interesovale priče o vitezovima – tražio je svoj novac. On obode konja i odjaha, a krčmar zaprijeti Sanču da će mu naplatiti tako da će pamtiti.

U krčmi su bila četiri suknara, veseli ljudi, koji kao da ih je podbola ista misao, priđoše  Sanču i pošto ga skinuše sa magarca, metnuše ga na sredinu ponjave, pa ga počeše bacati uvis. Niti oni prestajaše sa smijehom, niti Sančo sa jadikovanjem. Privedoše mu magarca i popevši ga na njega, ogrnuše ga njegovom kabanicom.

Krčmar je htio da dobro zamandali vrata kada ga vidje napolju, ali to ne dadoše ponjavari, koji su bili takvi ljudi da Don Kihota ne bi ni u šta uzimali, pa sve da je bio lutajući vitez i od samog Okruglog Stola.

Razgovor Sanča Panse sa njegovim gospodarem Don Kihotom, uz druge događaje dostojne da budu pričani

Sančo je stigao do svoga gospodara klonuo i malaksao. Don Kihot je bio uvjeren da je onaj zamak ili krčma na svaki način začaran, jer su se tako grozno titrali sa Sančom kao da su aveti ili stvorenja sa drugoga svijeta. Namjestiše se na jednoj humci, odakle je Don Kihot vidio vitezove i divove, ali Sančo Pansa ga je slušao ne vidjevši niti jednoga.

„Senjore, evo neka me vrag nosi ako tu ima ijedan čovek ili div, ili vitez od svih onih što ih vi pominjete; bar ih ja ne vidim, sem ako će sve to da budu mađije, kao i noćašnje avetinje.“

Sančo je opazio samo mnogo ovaca, a tako je i bilo jer su dva stada blizu im došla.

„Strah tvoj, Sančo, reče Don Kihot, „čini da niti pravo vidiš, niti čuješ, jer je jedan od učina straha pomućivanje čula i pričinjavanje da predmeti ne izgledaju ono što su…“

Don Kihot pozvaše glasno vitezove i jurnu usred stada, te poče bosti ovce takvom srčanošću i odvažnošću kao da stvarno natiče na koplje najveće neprijatelje. Cijelo to vrijeme je Sančo stajao na humci i gledao šta mu čini ludi gospodar, čupajući bradu i proklinjući čas kada je sreća htjela da ga upozna. Don Kihota pogodi jedan piljak sa strane i vitez klone sa konja. Pastiri mu priđoše, misleći da su ga ubili, pa što brže iskupiše svoju stoku, natovariše one ovce koje su poginule, a bilo ih je sedam i utekoše.

„Jesam li vam rekao, senjor Don Kihote, da se vratite, jer na koga ste hteli da kidišete nisu bile vojske, već stado ovaca?“

Don Kihot je bio uvjeren da je u pitanju opet mudra spletka čarobnjaka.

„Valja, Sančo, da znaš da čovjek nije bolji od drugoga ako ne radi više nego drugi. Sve ove nepogode koje nas snalaze znamenja su da će se skorim nebo izvedriti i da će se stvari nabolje okrenuti, jer nije moguće da traje i zlo i dobro, a otuda izlazi, ako je zlo dugo trajalo, dobro je već blizu…“

O mudrom razgovoru Sanča s njegovim gospodarem i o pustolovini sa mrtvacem uz druge znamenite događaje

U razgovoru ih uhvati mrak na drumu, a ne nađoše gdje za onu noć da se sklone. Noć se spustila dosta mračna, ali su išli dalje tražeći nekakvu krčmu. Idući tako, konjušar gladan, a gospodar voljan za jelom, ugledaše na istom drumu silna svjetla koja se kretahu. Pretrnuše kada su ih opazili. Don Kihotu se uspravi kosa na glavi i najavi najveću i najopasniju pustolovinu. Obojica stadoše na jednu stranu puta i stadoše pažljivo motriti šta bi ono moglo da bude. Naime, ugledaše dvadeset ljudi u stiharima, svi na konjima, sa zapaljenim buktinjama u ruci. Išli su mrmljajući nešto tužno. Don Kihot ih zaustavi i zatraži da se izjasne ko su i šta su, te kuda idu. Jedan od njih odgovori da žure, pa obode mazgu i pođe dalje. Svi oni ljudi u stihirima su bili plašljivi i bez oružja pa stadoše bježati preko polja sa zapaljenim buktinjama. Zakukuljeni u svoje mantije, ne mogaše da se miču, tako da se Don Kihot mogao sviju po volji da naudara i nagoni da protiv volje ustupe, jer su mislili da to nije čovjek, nego đavo iz pakla. Jednog od njih Don Kihot upita šta ih je dovelo tu? Ovaj mu, ležeći, odgovori da ga je dovela njegova zla sreća. Objasni mu da je tu došao sa dvanaest drugih sveštenika, prateći jednog mrtvaca – viteza. Nosili su njegove kosti u kosturnicu. Sančo, gospodaru na kraju doda:

„Senjore, vi ste izvršili ovu opasnu pustolovinu slavnije nego ma koju drugu koju sam video. Ako i savladani i razvejani, ovi ljudi se mogu dosetiti da ih je pobedio samo jedan čovek, pa osramoćeni i postiđeni time vratitti se i potražiti nas, pa nas tako dobro počastiti da bismo to pamtili. Magarac je taman kao što treba, planina blizu, glad velika, ne ostaje drugo nego da se lepo povučemo ovako nogu pred nogu, pa kako ono kažu, neka mrtvac ide u grob, a živi za pogaču.“

O nigde viđenoj i nečuvenoj pustolovini, koju je sa manje opasnosti izvršio ma koji slavni vitez u svetu kao što je izvršio hrabri Don Kihot od Manče

U dugom razgovoru provedoše noć gospodar i sluga, a kako je svitalo Sančo odluči da odveže konja. Rosinante stade kopati prednjim nogama, što je Don Kihot uzeo kao dobro znamenja, pa mu se učini dobar čas da se upusti u pustolovinu. Nalazili su se pod nekim visokim kestenjem i čula se nekakava lupa koja nije prestajala. Oprostivši se sa Sančom, Don Kihot obode konja i reče mu da tu čeka najduže tri dana. Ukoliko se ne vrati, bog je htio da u takvoj pustolovini okončaju njegovi dani. Nanovo se sjeti poruke za njegovu senjoru Dulsineju, a što se tiče plate – zavještao je testamentom kući. Kada Sančo ču žalostive riječi gospodara, udari u plač i naumi da ga ne ostavlja do poslednjega časa u ovom poslu. Kada stigoše do jedne valjarice, koja je svojom lupom sačinjavala onaj lom, Don Kihot se ukoči. Pogleda ga Sančo i opazi kako kako je oborio glavu, postiđen.

„Treba da znaš, o Sančo brate, da sam ja po nebeskoj milosti rođen u ovom našem železnom veku da uskrsnem u njemu zlatni vek. Ja sam onaj za koga su zadržane opasnosti, velika dela, hrabri podvizi.“

„To je istina“, reče Sančo, „jer sama lupnjava od stupa u valjarici mogla je da zadrma i zabrine srce takva hrabra skitnice pustolova kao što ste vi; ali sa tim možete biti bez brige da od sada ubuduće neću otvarati usta da pravim šalu sa onim što se vas tiče, no da vas poštivam kao moga gospodara i rođenoga gospodara.“

„Na taj način“, potvrdi Don Kihot, „živećeš na licu zemlje, jer posle roditelja valja gospodara poštovati kao i njih.“

O uzvišenom zbitiju i bogatom zadobivanju Mambrinova šlema, sa drugim stvarima što su se desile sa našim nepobedivim vitezom

Počela je kiša, a Don Kihot opazi čovjeka na konju, koji je imao na glavi nešto što se blistalo poput zlata. Don Kihot, pomisli da je u pitanju Mambrinov šljem, koji on odluči zadobiti. A evo o čemu se, zapravo, radilo: u onom kraju nije bilo ni berberina, ni dućana, pa je berberin iz većega služio u manjem selu u kome nađe jedan bolesnik kome je trebalo pustiti krv. Zbog toga je berberin ponio tanjir od tuč, a pošto ga kiša uhvati na putu, on metne tanjir na glavu, te kako je ovaj bio svjetlije boje, blistao se iz daljine. Don Kihot u trku navali na njega.

„Brani se, jadan nikogoviću, ili mi od svoje volje predaj ono što je moje po svakom pravu.“

Vidjevši berberin kako na njega dolazi ova sablast, nije imao druga načina da se spasi od koplja nego da sam padne na zemlju s magarca, pa čim se dotaknu zemlje, skoči i poče trčati preko polja da ga ni vjetar ne bi stigao. Don Kihot tanjir odmah stavi na glavu. Kada Sančo ču da tanjir zove šljemom, nije mogao da se suzdrži od smijeha, ali mu pade na um jarost njegova gospodara, pa odmah prestade.

O slobodi koju je Don Kihot dao mnogim nesrećnicima koje su protiv njihove volje vodili onamo kuda nisu marili da idu

Kada je Don Kihot podigao oči, ugledao je kako istim putem ide oko dvadeset ljudi pješaka, nanizani kao brojanice na dugačku, gvozdenu lancu oko vrata, a svi sa lisicama na rukama. Sančo Pansa reče da su to galijaši, koje kralj primorava da mu služe na galijama. Don Kihot upita – zar može da bude da kralj nekome čini silu? Sančo mu odgovori da su to ljudi koji su zbog krivice osuđeni da služe. Don Kihot je želio da sazna malo više o njihovoj ličnoj nesreći. Konjanik mu reče da imaju spisak i potvrđene presude svih zlosrećnika, ali nemaju kad da se zadržavaju i čitaju, pa neka im priđe i pita ih same.

„Idem sada ovuda što sam se i suviše šalio sa svoje dve bratunčede i sa druge dve sestre, koje nisu bile moje. Najposle, toliko sam se šaio sa svima da je iz te šale poniklo neko tako zapleteno srodstvo da ga ne bi mogao rasplesti ni najveći računar…“

Don Kihot im objelodani da on pomaže nevoljne i da ga nebo goni da im pokaže zašto ga je nebo poslalo u viteški red. On zamoli čuvare da puste robijaše, jer je smatrao svirepim da ono što stvore bog i priroda slobodnim, čovjek učini robom. Komesar mu reče da je to lijepa ludorija – pustiti kraljeve robove kao da imaju tu vlast. Zatim mu reče da bolje namjesti tanjir na glavi i ne tjera kurjake. Don Kihot se razbjesni i poleti na njega tako naglo da ovaj nije imao kada da se brani. Galijaši, shvatiše priliku da dođu do slobode. Načini se uzbuna. Galijaši su vrvjeli na sve strane i opljačkali su komesara do gole kože. Sada se iskupiše oko Don Kihota da čuju šta ima da kaže:

„Ljudi pošteni zahvaljuju na primljenom dobročinstvu i jedan od grehova koji boga najviše vređaju jeste nezahvalnost.“

On ih uputi u grad Tobozo da se tamo predstave senjori Dulsineji, te da joj potanko ispričaju kako je tekla cijela stvar. Oni se udaljiše i počeše sipati na Don Kihota kamenice, shvativši da nema četvrte u glavi. Tanjirem ga lupiše po leđima, te mu skidoše dolamu. Sanču uzeše kabanicu i ostaviše ga u košulji. Don Kihot je bio zlovoljan vidjevši  kako ružno s njim postupaju oni kojima je učinio toliko dobra.

O tome šta se dogodilo slavnom Don Kihotu u Sijeri Moreni, što je bila jedna od najređih pustolovina koje se pričaju u ovoj istinitoj povesti

Nalazeći se u lošem stanju Don Kihot reče Sanču da je čuo kada kažu kako je činiti dobro djelo isto što i sipati vodu u more. Strpiće se i opamatiti za drugi put. Sančo mu odgovori da će se opametiti, kao što će se on poturčiti.

Drugi dio

O trećem polasku Don Kihota, priča Sid Amet Benendžlija. Paroh i berberin pohode gazdaricu i sinovicu, preporučujući im brigu za vraćenog Don Kihota. Davali su mu jela koja krijepe srce i mozak.

One su opazile da gospodar pomalo pokazuje da je pri sebi. Njih dvojica su bili time zadovoljni, jer su mislili da su to postigli vrativši ga na volovskim kolima. Kada ga posjetiše, zatekoše ga kako sjedi na posteljini potpuno suh i mršav kao koža i kost. On ih vrlo lijepo dočeka i dade im računa o sebi i svome zdravlju. Istorija kazuje kako su sinovica i gazdarica grdile Sanča zato što je htio da uđe i vidi Don Kihota. Odlučuju se na novi polazak i da nikome to ne govore. Sančo je bio veseo zbog odluke da opet pođu na put. Priznao je ženi Terezi svoju želju. Gazdarica i sinovica su na sve moguće načine pokušavale da Don Kihota odvrate od ružne misli.

Ima dva puta, deco moja, kojima ljudi mogu poći i postati bogati i uvaženi. Jedan je put od nauke, drugi od oružja. Ja se većma priklanjam oružju negoli knjizi, rodio sam se pod uticajem planete Marsa, tako da sam primoran da idem tim putem…

Don Kihot polazi da vidi svoju senjoritu Dulsineju od Toboza. Sančo je jasno vidio kako je ona rešetala žito. Don Kihot je smatrao da to zanimanje odstupa od onoga što treba da čine otmjene ličnosti. Iako se Don Kihotu činilo da ona živi u zamku, Sančo mu ukazivaše da je u pitanju savim mala kućica. Sančo je užurbao svoga gospodina, da ga izvuče iz sela, da ne bi izašla na vidjelo laž sa odgovorom koji mu je u ime Dulsineje jednom prilikom donio. Don Kihot se sklonio u gaj a poslao Sanča u veliki Toboz i govori sa njegovom senjorom. Vješto je obmanuo gospodara i dalje se zaputiše u Saragosu.

Smatra se da prevodilac nije najbolje preveo glavu o tome kako su Sanča odveli u njegovu guberniju. Kada padoše u ruke vojvotkinji i vojvodi koji se diviše ludosti Don Kihta i nastavljaše šale poslavši Sanča sa velikom pratnjom u mjesto koje je trebalo biti ostrvo.

Desilo se da je onaj koji ga je vodio na zvanje bio jedan od dvorskih upravnika, veoma domišljat. Sančo, odjeven kao učenjak, zaogrnut prostranom kabanicom išao je sa pratnjom. Dobio je mjesto sa hiljadu stanovnika koje je bilo najbolje koje je vojevoda imao. Iz crkve su ga vukli u sudnicu da dijeli pravdu. Tu su tjerali sprdnju sa Sančom, ali on se spram svih držao junački. Šalju pismo Teresi Pansi. Završilo se i njegovo gubernatorstvo. Nalazeći se u postelji, ne sit hljeba i vina, nego suđenja i rješavanja, propisa i naredaba, uz bubanj je čuo nadiranje neprijatelja na ostrvo. Obeznani se od straha i uzbuđenja. Tužan i sjetan vrati se svome magarcu. Odlučio se vratiti svojoj slobodi. Svi pristadoše da ga puste, nudeći mu se da ga prate radi udobnosti na putu. Sančo je tražio samo malo ječma za sivca i pola sirca i hljeba za polazak.

Don Kihot se oprašta sa vojvodom i stižu ga nebojene avanture. Dolaze u Barselonu.

Odlučuje da se načini pastirom i da živi u polju.

Pobjeđeni i sjetni, vraćaju se u svoje selo. Don Kihot se razbolio i ostavio testament. Pao je u vrućicu, koja ga držaše u postelji šest dana. Za to vrijeme ga pohodiše paroh, berberin i njegovi prijatelji. Sančo Pansa ne odstupaše od postelje. Sinovica je pažljivo slušala stričeve riječi koje joj se učiniše pametnije nego inače kada bi govorio.

Njegov um je postao jasan. Shvatio je na kraju gdje ga je dovelo čitanje romana. Osjećao je da će uskoro umrijeti. Bio je opet Alonso Kihano Dobri. Imanje je ostavio sinovici Antoniji. Kada je završio testament, umro je prirodnom smrću na postelji.