Dekameron – Giovani Boccaccio

Biografija pisca

Ni do danas se ne zna mnogo o Bokačovom rođenju i prvim godinama života. Jedini podatak je godina njegovog rođenja 1313.

Bokačo je veoma složena ličnost. Bio je erudita, umjetnik, književnik, trubadur. Živio je na prelazu iz srednjeg vijeka prema renesansi. Formirao se kao autodidakt, samostalno je izgradio svoje obrazovanje. Proučavao je književnost i pokazivao interesovanja prema različitim pravcima.

Pored antičkih autora, proučavao je srednji vijek, savremene autore na italijanskom jeziku. Bavio se i narodnom književnošću. Dugo mu je trebalo da pronađe vlastiti izraz. Lutanja su rezultirala neskladom tema i inspiraacija. Za Bokačevo ime se vezuju dvije nove forme književnosti: u poeziji oktava u prozi „bokačovski period“. Karakteristično je obilkovan stil njegove rečenice. Od otave, slučajnog skupa od osam stihova, stvorio je metar koji će postati jedan od najdominantnijih u narednim vijekovima.

Bio je jedan od tvoraca italijanskog književnog jezika. Predstavljao je uzor mnogim novelistima. Pisao je eruditna djela na latinskom jeziku. Dekameron je kruna njegovog stvaranja na italijanskom jeziku. A na latinskom jeziku kruna njegovog stvaranja je Genealogija. U pitanju je mitološka enciklopedija – rodoslovlje paganskih bogova. Pisao je elegične ekloge, biografije slavnih ljudi i žena, od Eve do Đovane Napuljske, od Adama do Karla Anžujskog. Divio se Danteovom djelu i drugovao sa Petrarkom. Prepisivao je Danteova djela. Bokačo njegovoj Komediji daje epitet „božanstvena, božanska“. Vremenom oduševljenje Danteom prerasta u kult koji Bokačo njeguje u doba svoje starosti. Napisao je i Komentar Komedije. Proučavajući antičke autore, okrenuo se strožim moralnim principima i višem idealu života. Bio je ponosan na svoje znanje iz grčkog jezika. Umro je u Čartaldu 1375. godine.

Analiza djela

Književni rod: epika;

Vrsta djela: novele ( sto novela);

Vrijeme radnje: 1348. godina

Mjesto radnje: Firenca;

Tema: priče mladih momaka i djevojaka na imanju za vrijeme kuge.

Ideja: oslobađanje od lažnog morala i svih lažnih vrijednosti u društvu a uzdizanje vrline bez suvišne didaktike.

Likovi

Dekameron – od grčke riječi deka emeron = deset dana. Podnaslov Dekameron, Knez Galeotto se odnosi na epizodu o Frančeski i Paolu u petom pjevanju Danteova Pakla. Frančeska i Paolo čitaju Galeottovu knjigu, to raspali njihovu grešnu ljubav. Knjiga je bila svodnik.

Dioneo – to je sam Bokačo, razbludnik; Venera je Dioneova kći.

Filostrato – slomljen od ljubavi;

Elisa – djevica; drugo ime prevarene Didone.

Emilia – umiljata Fiorentinka u koju je Boccacio bio zaljubljen.

Fiammetta – Maria d Aquino, najveća Bokačova ljubav.

Filomena – ljubljena i ona koja voli pjesmu.

Lauretta – Lovorka, Dafne, u  mitologiji pretvorena u lovor.

Neifile – zaljubljena djevojka.

Pampinea – ponosna, Napuljka koju je Bokačo ljubio u mladosti.

Bokačo nalazi grad u haosu.

Taj svijet je oblikovao u Dekameronu i on je upečatljiv i raznovrstan. U tome svijetu vlada nepredvidivi slučaj, pravo na izvornu ljudsku prirodu, koju čine niski nagoni, grube šale ali i plemeniti porivi. Nad svim tim pravima se uzdiže pravo na ljubav, na slobodan izbor i ostvarenje ljubavi bez predrasuda. Razum trijumfuje i ljudska inteligencija se slavi. Ne oprašta se neprirodnost, izvještačenost, laž. Tu pisac postaje nemilosrdan. Pisac je fokusiran na prirodan ovozemlajski život i zanemaruje onaj, zagrobni. S ovim djelom pisac je presudno uticao na italijanski pjesnički jezik.

Djelo je napisano u formi karikature koja izranja iz neobično bogate mašte. Kratko u uvodu apstraktno slika svoje likove pa podiže zavjesu. Likovi su u punoj akciji, govore, pokreću se. Iskaču komični motivi sa sve većim efektom. Karikaturu oštri još više ironijom. Vanjska dobroćudnost, kojom pisac sebe čini stidljivim, odnosno obzirnim je samo okvir. Ovo djelo nije samo lascivna zabava, kako to mnogi zamišljaju. U pitanju je ozbiljno pjesničko djelo, sa promišljenim tonom. Raznolikoj i složenoj ljudskoj psihologiji Bokačo ne prilazi u svojstvu reformatora koji nastoji da ispravlja. On ne želi da ispravlja ponašanje ljudi u pravcu svojih ideala. Njegov stav je uvijek isti, a to je stav obrazovanog i iskusnog čovjeka. U tom njegovom duhu privrženom realnom i konkretnom ne treba vidjeti razlog za žaljenje zbog velike dekadencije u Italiji. Pisac osjeća život u njegovoj punoći. Ljudi se vole, pokoravaju nagonima, bore se jedni protiv drugih, podvaljuju. Njegova objektivnost je krajnja subjektivnost jer on bira one slučajeve koji se priklanjaju njegovom osjećanju. On ima dar fotografske reprodukcije ljudi. Osjećanje koje pokreće pisca jeste osjećanje samoga života. To nazivaju Bokačovim realizmom, mada je riječ neprecizna ali to je njegov način prikazivanja stvarnosti. Glavni pravci njegove mašte su osokoljeni novim slobodnim shvatanjima i pokazuju kako u tom svijetu nije odsutna duboka i uzvišena ljubav ali u najvećem broju novela preovladava ona tjelesna. Njegov pripovjedački svijet nadahnjuje tema ljubavi i tema inteligencije. Pripovjedačeva humanost je vidjela pravi ideal novoga čovjeka. Dekameron je nadnacionalno i kosmopolitsko djelo. Iako polazi od građe usko vezane za život italijanskog grada – komune, genijalno je izvukao elemente ljudske sudbine. Misaona potka izlaže osjećaj za fizičku stranu stvari, materijalnost ljudskih odnosa, vrijednost kulture i njeno stavljanje iznad svega drugog. Vraćajući se u Firencu 1348.

Prvi dan u kome pisac kazuje zašto se družba sastala.

Drugi dan družba je pripovijedala o ljudima koji su zapali u kojekakve neprilike, a na kraju se sve iznad očekivanja lijepo završilo.

Sedama novela, dan drugi

Babilonski sultan pošalje svoju kćer algarpskom kralju za ženu; za četiri godine razne je nezgode dovedu u ruke devetorici muškaraca na različitim mjestima; na kraju se kao djevica vrati ocu i otputuje kao što je isprva htjela, u Algarbiju kralju za ženu.

Pamfiolo otpoče novelu.

Prije mnogo godina živio je sultan po imenu Beminedab koji je za života u svemu bio sretne ruke. Imao je mnoge sinove i kćeri, no Alatiel je u ono vrijeme bila najljepša djevojka na svijetu. Budući da mu je kralj algarapski pomogao da porazi veliku arapsku vojsku koja je na njega navalila, obećao mu je nju za ženu. Sultan je opremi i naoruža brod. Otplovili su iz luke ali se neočekivano digla oluja. Kada se razdanilo i oluja smirila, Alatiel, napola mrtva, podiže glavu i onako malaksala poče dozivati jednog svog slugu. Spazila je kako sve sluge mrtvi leže i prestraši se. Shvativši da je posve sama a nije znala ni gdje se nalazi, potraži pomoć. Jedan plemić po imenu Pericone, sa svojim slugama opazi brod i naredi slugi da provjeri ima li ikoga na brodu. Alatiel i još neke djevojke plačući su ga molile da im se smiluje ali nisu govorili istim jezikom. Pericone odmah naredi da se iskrcaju žene i najvredniji predmeti. Odvede ih na svoj dvor i okrijepi jelom i počinkom. Pericone je bio krupan čovjek, ponosita lika. Pošto se djevojka nakon nekoliko dana posve oporavi, opaziše da je krasnija nego što se moglo zamisliti. Ražalostio se što nije shvatao njen jezik, te nije mogao doznati ko je ona. Pokušao je nježnošću i laskanjem dovesti  do toga da bez otpora ugodi njegovim željama. Ona je odbijala sve njegove ljubaznosti, a on se sve više raspaljivao. Shvativši šta on na kraju smijera, odlučila je da se supotstavi svojoj bijednoj sudbini, a sluškinje je poticala da čuvaju svoju nevinost. Opazio je da gospa voli vino ali nije bila vična piti jer joj je to vjera branila. Priredio je sjajnu gozbu na koju i ona dođe. Slugi je naredio da joj izmiješa različite vrste vina. Ona nije ništa shvatila i ispila je brže nego što bi priličilo čestitoj ženi. Kada us svi gosti otišli, on sa gospom ode u svoju ložnicu, a ona, koju je više zagrijavalo vino negoli krotilo poštenje, razodjenu se bez srama, kao da je on jedna od dvorkinja, te legne u postelju. On ju bez ikakva otpora zagrli i započe s njom ljubvnu igru. Kako dotad nije znala kakvim rogom muškarci navaljuju, sada, pošto je to saznala, bi joj gotovo žao da nije ranije pristala na njegovo laskanje, te više nije čekala da je on pozove, već se sama pozivala, ne riječima jer ih on nije razumio, nego djelima.

Pericone je imao brata, lijepog i svježeg kao ruža a zvao se Marato. I njemu je omiljela i on osmisli opak naum da odmah pređe na zločinačko djelo. Prerušio se i sakrio u kuću gdje mu je brat sa gospom spavao. Brata su ubili na spavanju, a tužnu gospu uz prijetnju odveo. Gospa je gorko plakala, ali Marato je poče tješiti te se ona ubrzo sprijatelji s njim i zaboravi Pericona. Prošavši kroz brojna iskušenja, srela je plemića Antigona. Bio je star čovjek, velike pameti. Slučajno je prolazio pored kuće gdje je živjela ljepotica i ugleda je na prozoru. Imao je osjećaj da je nekada prije vidio. Ona mu se okači oko vrata, plačući i on prepozna sultanovu kćerku. Upita je kako je tu stigla. Zamoli je da mu ispriča svoje zgode i nezgode, te je poče tješiti. Ona mu ispriča sve šta se bilo desilo od dana kada su se nasukali a Antigona obuze samilost. Kada se vratila kući, ocu je ispričala priču na koju ju je nasavjetovao Antigon – kako je bila u ženskom samostanu. Sultan se silno obradova a nju posla mužu. Ona koja je sa osam muškaraca oko deset hiljada puta ležala, legne uz njega kao djevica, pa je kao kraljica s njime dugo srećno živjela. Tako je nastala izreka: Ljubljeno je slađe od neljubljena!

Treći dan u kojem se pod Neifilinim vladanjem kazuje o ljudima koji su domišljatošću pronašli izgubljeno ili pribavili sebi ono što su jako željeli.

Četvrti dan u kojemu se pod Filostratovim vladanjem kazuje o onima kojih se ljubav nesretno završila.

Peti dan u kojemu se kazuje o zgodama ljubavnika koji su nakon mnogih teškoća i neprilika postali napokon sretni.

Šesti dan kazuje o onima koji su, izazvani zgodnom dosjetkom, vratili nekome milo za drago ili spremnim odgovorom izbjegli gubitak, opasnost ili sramotu.

Sedmi dan kazuje o tome kako su žene zbog ljubavi  prevarile svoje muževe, a ovi su to katkad saznali a katkad i nisu.

Osmi dan kazuje o šalama što ih svakog dana zbijaju ili žene s muškarcima ili muškarci s ženama ili muškarci uzajamno.

Deveti dan kazuje svako o onom što mu je po volji.

Deseti dan kazuje o tome kako je ko u ljubavi ili čemu drugome velikodušno postupio.

Kratak sadržaj

Prvi dan

Započinje prvi dan Dekamerona u kojem pisac kazuje zašto se družba koju ćemo upoznati sastala.

Koliko god, ljupke gospe, premišljam o tom kako ste po naravi srca milostiva, toliko puta spoznajem da će po vašem sudu početak ovog djela biti težak i mučan, baš kao što je bolno sjećanje na minuli pomor i kugu vrlo pogubno i suzno…

Kuga i pomor su morili Firencu, najodličniji od svih gradova italijanskih. Ta kuga je nastala djelovanjem nebeskih tijela ili ju je zbog naših zlih djela pravedan gnijev božji poslao na smrtnike. Širila se iz mjesta u mjesto prema Zapadu. I nije pomogao niti ljudski razbor, niti mjere koje su donijeli službenici koji su čistili grad od nečistoće. Zabranjen je ulaz u grad svakome bolesniku. Ni savjeti kako da se čuva zdravlje, niti molitve ni obredi nisu bili od pomoći. U rano proljeće je kuga otpočela svoje razorno djelo. I nije kao na Istoku, gdje je krvarenje iz nosa bilo očit znak neumitne smrti, već se odmah na početku javljahu otekline na preponama ili pazusima, narasle kao jabuka ili jaje. Sa ta dva mjesta širila su se po cijelom tijelu, potom bi se osuli modrim i crnim pjegama. Tu bolest nikakav lijek nije mogao izliječiti. Nije bilo uzroka bolesti, pa nakon prvog znaka su umirali trećeg dana. Morija je bila jača što se boljetica s bolesnih prenosila na zdrave koji su se s njima družili, baš kao što vatra zahvati suvo drvo ili masne predmete koji su u blizini. Zlo se pogoršavalo i nije se samo blizinom i razgovorom prenosila bolest. Činilo se, ako si samo dotakao ruho ili bilo šta drugo što je bolesnik dirnuo ili upotrijebio. Snaga bolesti je bila tako jaka da je prelazila, ne samo sa čovjeka na čovjeka nego i na sve predmete. Jednoga dana neko je bacio na ulicu dronjke nekog siromaška koji je umro od te boljetice; naiđoše dvije svinje i počeše roviti po tim ritama, zubima trgati i vući; malo potom počnu se grčiti i srušiše se na zemlju. Nastupiše brojne predrasude zbog svega i zavlada strah. Jedni su smatrali da će se umjerenim životom i uzdržljivošću odrvati toj nevolji, udruživši se sa nekoliko njih, posve odvojeno od svijeta življahu skupljajući se i zatvarajući u one kuće gdje nije bilo bolesnika. Ondje su umjereno uživali u najbiranijoj hrani i odličnim vinima. Klonili su se razvrata i razonođivali muzikom. Drugi su bili suprotnog mišljenja: tvrdili su da je najsigurniji lijek mnogo piti, uživati, klatiti se po gradu, pjevajući i šaleći se, te udovoljiti svakoj svojoj želji, rugati se i smijati svemu što se zbiva. Pili su bez reda i mjere po krčmama i po tuđim kućama. Svoje poslove su zapuštali jer je bio smrtni čas, a mnoge su kuće postale opšte dobro. Uništen je častan ugled zakona, kako božjih, tako ljudskih. Mnogi se držahu i srednjeg puta između ta dva, spomenuta. Kada je žestina kuge počela uzimati maha, svi su običaji napušteni. Na ulicama su mnogi izdisali ili u svojim domovima a komšije bi tek po smradu raspadanja saznali za smrt. Niko nije takvim mrtvacima odavao počast niti suzom, ni svijećom, ni pratnjom. Znamenite porodice i velika imanja, čuvena blaga su ostajala bez zakonitog nasljednika. Prekrasne žene i ljupki, zdravi mladići u podne bi ručali sa prijateljima a iste večeri večerali na drugom svijetu sa svojim precima. Grad je bio gotovo bez stanovnika, ali desilo se da je u crkvi Santa Maria Novella jednog utorka prisustvovalo sedam gospa u žalobnu odijelu, kako je dolikovalo tim vremenima. Sve su između sebe bile u prijateljskim ili rodbinskim vezama. Imale su između osamnaest i dvadeset i osam godina. Sve su bile umne, plemenita roda, lijepe, ljubazne, čestite i ljupke.

Prvu i najstariju nazvat ćemo Pampinea, drugu Fiammetta, Filomena treću, Emilia četvrtu, Lauretta peta, šesta Neifile i Elisa.

Njih nije nikakava posebna namjera skupila u jedan ugao crkve, već slučaj. Sjele su gotovo u krugu i uzdišući ostavile krunice. Tako su počele između sebe razgovarati o teškim vremenima. Dok su one tako raspravljale, eto ti u crkvu trojice mladića, od kojih najmanji nije imao manje od dvadeset pet godina. Zvali su se Pamfilio, Filostrato i Dioneo. Sva trojica su bila lijepog ponašanja. Pošli su tražiti svoje dragane a sve tri slučajno bile među onih sedam spomenutih. Druge su bile u rodbinskom vezama sa mladićima.

Pompinea reče kako im je sreća sklona jer  posla te umne mladiće koji im mogu služiti ako se ne budu ustezale uzeti ih u službu. Složiše se da im valja pozvati mladiće i kazati šta su naumile. Pompinea, koja je s jednim bila u rodu, ustade bez ustezanja i približi se mladićima. Oni su isprva pomislili da one sa njima zbijaju šale, ali kada shvatiše da su ozbiljne – prihvatiše ponudu. Izašli su iz grada i pošli na put.

Spomenuto mjesto je ležalo na brežuljku, udaljeno od puta, okruženo raznolikim bujno olistalim grmljem i drvećem. Odaje su bile sve jedna ljepša od druge. Oko dvorca su bili studenci hladne vode a podrumi puni izvrsnog vina.

Dioneo im reče da bi brige najbolje bilo ostaviti iza vrata kada su već tu. Želi da se raduju i vesele koliko odgovara njihovom dostojanstvu. Pošto je vrijeme bilo toplo Pampinea im predloži da pričaju priče i da svako priča o čemu želi. Pamfilio prvi ovako otpoče:

Prva novela

Gospar Cepparello lažnom ispovijesti prevari nekog pobožnog fratra i umre; pa dođe dok je u životu bio veoma pokvaren, po smrti ga stanu poštovati kao sveca i nazovu sveti Ciappelletto.

Dolikuje da sve što čovjek radi počne sa svetim imenom Onoga koji je stvoritelj svega. Pripovijeda se kako je Musciatto Franzesi, vrlo bogat i  ugledan čovjek i ugledan trgovac, postavši u Francuskoj vitezom, morao doći u Toskanu s gosparom Karlom bez Zemlje, bratom francukog kralja, na poziv i poticaj pape Bonifacija. Gaspar Musciatto je želio da utjera svoje dugove i za ovaj posao je izabrao Cepparella. On je baš bio besposlen i u slabim prilikama. Pošto su se sporazumjeli, gospodar Musciatto je otputovao. Cippelleto se nastanio kod dvojice braće Firentinaca, lihvara. Iznenada je obnemogao. Braća odmah pozvaše doktore. Doveo ih je u gadnu nepriliku. A ako umre bez ispovijesti, nijedna crkva neće htjeti da primi njegovo tijelo. Bio je to opak čovjek. Pošto je čuo šta su braća govorila, on im reče da ne želi zbog njega da strahuju jer je toliko puta uvrijedio Gospoda Boga da se ništa neće promijeniti ako ga pred smrtni čas uvrijedi još jedanput. Zamolio ih je da dovedu nekog vrlog i svetog fratra, najboljeg kojeg mogu naći a on će udesiti sve ostalo. Oba brata, iako nisu imali nade u sretan ishod, ipak, zaištu svetog i umnog čovjeka. Pošalju, dakle, nekoga starog fratra, svetog i neporočnog života, vrlo poštovanog čovjeka i kojeg su svi mještani mnogo cijenili. Fratar ga poče ljubazno tješiti, a onda ga upita kada se posljednji put ispovjedio. Ser Ciappelletto, koji se nikada nije ispovjedio, odgovori:

Oče moj, naviknuo sam ispovjediti se svake sedmice barem jedanput, a često puta i više; istina je, otkad obnemogoh, ima tome osam dana, ne ispovjedih se, toliko me bolest obrvala.“

Zamolio je fratra da ga propita o svakome grijehu od rođenja. Fratru se činilo da je on jedna pravedna duša. Upita ga da li je ikada spavao sa nekom ženom. Ovaj mu odgovori da je nevin kao kao kada ga je majka rodila, ali plaši se da svojim odgovorima ne zgriješi taštinom. Zatim ga upita da li je uvrijedio Boga grijehom lakomosti? On mu odgovori da jeste, jer je znao barem tri dana svake sedmice da živi o hljebu i vodi. A vodu je pio sa takvom nasladom kao što pijanci piju vino, posebno onda kada bi se izmorio molitvom ili nekim hodočašćem. Fratar ga dalje upita da li je griješio škrtošću? Ser Ciappelletto poče gorko plakati jer mu je grijeh bio ogroman – još dok je bio nejak opsovao je mater svoju. Počeo je ridati. Fratar mu odgovori da ljudi po cijeli dan psuju Boga, a on rado oprašta onome ko se pokaje.

Ser Ciappelletto zajaukne: „Jao, oče moj, šta to velite? Milu svoju majčicu, koja me pod srcem devet mjeseci danju i noću nosila, a u naručju više od stotinu puta, preveć uvrijedih psujući je; velik i prevelik je to grijeh pa mi nikad neće biti oprošteno, ako ne molite Boga za mene. „

Vidjevši da mu više nema šta drugo kazati, dade mu svoj blagoslov.

Oba brata su se smjestila iza drvene pregrade da prisluškuju. Odatle su razumjeli sve što je on govorio fratru. Jedva su se uzdržavali od smijeha koji ih je svaki čas spopadao. Kakav li je to čovjek da ga ni starost, ni bolest, ni strah pred smrću, koja mu je za vratom, ni strah pred Bogom, pred kojega će sad začas stupiti, nisu odvratili od njegove zloće i potakli da bar ne umre kako je živio? Ser Ciappelletto se pričesti i kako mu se bolest naglo pogoršala, dadu mu posljednju pomast. Ubrzo se sa dušom rastao. Braća odrede da ga na njegov trošak sahrane sa svim počastima, a redovnicima poruče da dođu bdjeti i moliti nad mrtvacem. Fratar je sakupljenim fratrima objavio da je ovaj bio svet čovjek. Svi se složiše sa njim, pa ujutro ga svečano odnesoše u svoju crkvu a za njima su išli gotovo svi stanovnici grada. Kada ga smjestiše u crkvu, fratar poče kazivati čudesa o njegovom životu, postovim, čednosti, jednostavnosti, nevinosti.

Tako je, dakle, živio i tako umro ser Ciappelleto iz Prata, a svecem postade kao što ste čuli. Neću zanijekati mogućnost da je on među blaženima pred licem božjim, premda u životu bješte pokvaren i zao, mogao se u času smrti tako skrušiti da mu se Bog smilovao i primio ga u svoje kraljevstvo. A ako je tako, možemo po tome spoznati veliku dobrotu božju, jer Bog ne gleda naše zablude već na čistoću vjere…

Druga novela

Židov Abraham na pobudu Giannotta di Civigini ode u Rim na papski dvor; upoznav pokvarenost sveštenstva, vrati se u Pariz i prekrsti se.

Gospe su pohvalile Pamfilovu pripovijest i nasmijale se. Neifile, koju ljubazno vladanje nije manje krasilo od ljepote, otpoče svoju priču.

U Parizu je nekada živio neki bogat i ugledan trgovac  vunenim i svilenim tkaninama, pošten i pravičan čovjek, po imenu Giannotto di Civigni, a bio je prisan prijatelj nekog vrlo bogatog Židova Abrahama po imenu, takođe, trgovca i vrlo pravedna čovjeka. Uvidjevši njegovu pravičnost, Giannottu je bilo žao što će tako dobar čovjek izgubiti dušu zbog krive vjere. Počeo je prijateljski da ga moli da se okani zabluda židovskog života i obrati se na hrišćansku vjeru, koja sve više napreduje. Židov je odgovorio da ni jedna vjera nije ni sveta ni dobra poput židovske, da je u toj vjeri rođen i da će u njoj umrijeti. Premda je Židov bio učen u svojoj vjeri, ipak, mu se Giannottovi dokazi počeše sviđati, bilo ga je dirnulo veliko prijateljstvo prema njemu ili je Duh sveti odriješio jezik neuku čovjeku; ipak je tvrdoglavo ustrajao u svojoj vjeri i nije se dao obratiti. Giannotto pomisli da je njegov trud uzalud utrošen. Židov reče da bi rado otišao u Rim da vidi onoga kojeg on naziva božjim namjesnikom na zemlji, te da vidi kako on i braća kardinali žive i kako se vladaju. Ako spozna da je njegova vjera bolja od židovske, učiniće ono što traži od njega. Giannotto pomisli na papsku kuriju i gnusan život popova, pokuša ga odgovoriti od ove namjere. Međutim, ovaj se već čvrsto odlučio krenuti na put. Židov uzjaha konja i ode u Rim. Nikome nije govorio zašto je došao i oprezno poče posmatrati kako žive papa, kardinali. Zaključio je da svi žive bludno i sodomski, bez ikakve griže savjesti i srama. Moć bludnica i dječaka je sramna a njihovo posredovanje u važnim poslovima uspješno. Nakon što se vratio i odmorio nekoliko dana, odgovori svome prijatelju da se niko od tih popova ne može dobru od Boga nadati. Među njima nema niti trunke svetosti, ni dobrih djela. Bludniče, proždrljivi su, škrti, zavisni i oholi. Gorih poroka nije vidio nikada u tolikom obilju. Rimski dvor mu se učinio prije kovačnicom vražjih negoli božjih djela.

A po onome kako ja sudim, kanda se vaš najviši Pastir, a s njim i ostali trude da unište i zbrišu sa zemlje hrišćansku vjeru, dočim bi joj baš oni imali biti temelj i oslonac. Pa kako vidim da se ne zbiva ono za što se oni skrbe, već da vaša vjera sve više napreduje i postaje sve slavnija, zaista mislim da je to djelo Duha svetoga, i da joj je on, kao jedinoj i pravoj iznad svih drugih, temelj i oslonac. Stoga, ako bijah tvrd i neumoljiv na tvoje nagovaranje, i ne htjedoh se pokrstiti, sada ti otvoreno velim da ni za što na svijetu ne bih propustio da prijeđem na hrišćanstvo. Pođimo, dakle u crkvu, i neka me ondje po obredu vaše svete vjere pokrste.

Giannotto je očekivao protivan zaključak. Obradovao se kao nikada na ovom svijetu i pođe sa njim u crkvu. Zamolio je tamošnje sveštenike da krste Abrahama, a on mu je bio krsni kum i nadio mu je ime Giovanni. Kasnije pozva najbolje učitelje da ga pouče i otada je bio dobar i vrijedan čovjek, te sveta života.

Treća novela

Židov Melkizedeh pričom o tri prstena otkloni od sebe veliku pogibelj koju mu je pripremio Saladin

Filomena otpoče novu priču. Glupost često baci čovjeka iz sretna života u najveću bijedu. Saladin je bio tako valjan, te ne samo što je od čovjeka niska roda postao egipatski sultan već je mnogo pobjeda izvojevao nad saracenskim i hrišćanskim vladarima. U mnogim tim vojnama i svojim raskošnim životom je potratio imetak, te mu se jednom desi da mu ustreba veća svota novca i sjeti se nekoga bogatog Židova, koji se zvao Melkizedeh i koji je u Aleksandriji živio i posuđivao novac uz skupe kamate. Židov je bio tako škrt da mu dobrovoljno nikada ne bi posudio novac, a nasiljem nije htio da ga dobije. Naredi da ga dozovu, prijateljski ga primi i ovako mu reče:

„Vrli mužu, od mnogih sam slušao da si jako uman i učen u vjerskim pitanjima; stoga bih bio rad da mi ti kažeš koji od tri zakona smatraš za pravi: židovski, saracenski, hrišćanski.“

Židov je bio uman čovjek i opazio je da mu se sprema zamka ili razlog da bude optužen. Znao je da mu valja naći odgovor da ga ovaj ne uzmogne uhvatiti za riječ. On je odgovorio da je pitanje lijepo i da će umjesto odgovora ispričati jednu priču o nekom znamenitom i bogatom čovjeku koji je među najdražim draguljima u svojoj riznici imao i prekrasan prsten. Ovaj prsten je htio da zauvijek sačuva svojim potomcima. Naredio je da onaj od njegovih sinova koji prsten nađe, bude i njegov nasljednik i da ga svi moraju kao najstarijeg priznavati. Čestiti čovjek koji je sve jednako volio ni sam nije mogao izabrati kome da ostavi prsten da ih svu trojicu zadovolji. Obećao ga je svakome od njih i potajno naredio od zlatara da iskuje još dva prstena slična prvom. Na samrtnoj postelji je dao svakome od sinova po prsten. Pošto je otac umro, svaki od njih je htio bogatstvo i čast. Sporili su jedan drugom pravo i svaki pokaza svoj prsten.

Tako vam velim, gospodaru moj, i za ova tri zakona o kojima me pitaste i koji je Otac nebeski dao trima narodima: svaki narod vjeruje da je on pravi nasljednik i njegova vjera istinska, te da samo on sluša njegove zapovijesti, a pitanje ko ima pravo ostaje neriješeno, kao i ono o prstenima.

Saladin shvati da je Židov umaknuo zamci koju mu je bio postavio. Odlučio je da mu otvoreno kaže svoju nevolju i vidi da li će mu pomoći. Židov mu rado posudi onoliko koliko je tražio, što mu je kasnije Saladin tačno vratio i uz to ga bogato obdario i smatravši ga svojim prijateljem, dao mu visok položaj.

Četvrta novela

Neki fratar zgriješi i time zasluži najtežu kaznu; oslobodi se tako da pristojno prekori svoga opata s istoga grijeha

Dioneo otpočinje svoju priču. Bio je nedaleko jedan manastir koji je po svetosti i broju redovnika bio na glasu. Dok su ostali fratri spavali, jednog dana, on prošeta sam samcat oko samostanske crkve. Svoju mladost i čilost nije mogao oslabiti niti postovima niti bdijenjem. Opazi neko krasno djevojče, valjda kćerku nekog težka iz okoline, koja je skupljala ljekovite trave. Mladića obuze požuda. On je povede u svoju ćeliju. Dok se on, obuzet žudnjom, sa njom šalio, zaboravio je na oprez i neko se probudio. Jasno je opazio opata kako stoji i prisluškuje. Shvatio je kako je opat mogao opaziti da je djevojka u njegovoj ćeliji. Znajući da ga može stići kazna, zabrinuo se. Osmisli svoj naum i reče djevojci da su se dosta zabavljali, te da ide da izvidi kako da se neopaženo izvuče. Izađe, zaključa vrata i ode ravno opatovoj sobi, predade mu ključ, kako je svaki fratar bio dužan učiniti kada je izlazio iz samostana. Rekao mu je kako ide u šumu po drva. Opat, ipak, htjede da se uvjeri u prestup i uze drage volje ključ. Smislio je da prvo sam pogleda šta mu je činiti. Djevojka zaplaka od sramote. On je pogleda onako lijepu i svježu i krv se u njemu uzburka. Pomisli kako niko nikada neće saznati i neće se ovakva prilika ukazati. Promijeni svoj prijašnji naum i poče je tješiti. Pa tako, od besjede do besjede – otkri joj svoju želju. Ljepotica popusti njegovim željama. Mladi fratar se sakrio u spavaonicu. Čuo je i vidio sve što je opat učinio. Kada se opatu učinilo da se dosta sa djevojkom zabavljao, zaključa je u ćeliju i vrati se u svoju sobu. Naumio je da izgrdi mladog fratra i da ga zatvori kako bi sam mogao uživati u plijenu.

Fratar mu na to pripravno dobaci: „Gosparu, nisam tako dugo u redu svetoga Benedikta da bih bio mogao naučiti sva pravila; a vi mi još nikad ne pokazaste kako valja da žene tlače fratre, kao što ih tlače molitve i postovi, no sada, kada mi pokazaste, obećavam, ako mi ovaj put oprostite, da nikad više neću ovako griješiti, već ću uraditi uvijek onako kako vidjeh da vi radite.“

Opat, pametan čovjek, odmah shvati da fratar više od njega zna i da je vidio šta je on uradio. Oprosti mu u naredi da šuti o svemu a djevojku časno otpremiše.

Peta novela

Markiza od Monferrata pozove na „kokošju“ gozbu  francuskoga kralja, te ljupkim riječima suzbije njegovu mahnitu ljubav

Fiametta, radosna lica, otpoče svoju priču.

Markiz od Monferrata, vrlo hrabar čovjek, otišao je preko mora na jednu od krstaških vojni. Kada se jednom zgodom na dvoru Filipa Jednookog poveo razgovor o njegovoj valjanosti, neki vitez reče da pod kapom nebeskom nema takva para kao što su markiz i njegova gospa. Ona je bila među svim ženama najljepša i najkreposnija. Te riječi su se duboko urezale u pamet francuskog kralja i on je žarko uzljubi iako je nikada nije vidio. Odlučio je krenuti na put i na časan način ju pohoditi. Mudra i domišljata žena ljubazno mu odgovori da je to za nju velika milost i da je kralj dobrodošao. Razmišljala je zašto tako moćan kralj želi baš nju da vidi. Bez odugovlačenja odluči pokupiti sve kokoši, a kuharima naredi da prirede različita jela za kraljevske goste samo od kokošjeg mesa. Ona mu se učini još mnogo ljepša, kreposnija i ljubaznija. Kralja poslužiše mnogim odabranim vinima a na stolu je opazio samo kokošje meso. Začudio se, znajući, da u ovom kraju imaju raznovrsne divljači, a unaprijed je najavio svoj dolazak. Vesela lica se okrene markizi te je zapita:“ Gospo, zar se u ovome kraju legu samo kokoši, a nijedan pijevac?“

Markiza izvrsno shvati pitanje i pomisli da joj je Bog pružio priliku da kaže svoje mišljenje. Smjelo se okrene kralju i kaže: „Ne, milostivi gospodaru, no žene, koliko god se razlikuju po odijeli i ugledu, ipak su ovdje iste kao i drugdje.“

Taj odgovor razjasni kralju razlog kokošje gozbe i spozna da bi s takvom ženom utaman bilo gubiti riječi. Bojeći se njenih odgovora, ne usudi se više šaliti sa njom.

Šesta novela

Neki valjani čovjek dosjetljivim odgovorom posrami redovnika s opaka licemjerja.

Emilia započinje svoju priču. U njihovom gradu je živio neki fratar, inkvizitor za krivovjerje, koji se trudio da prikaže čovjekom odana hrišćanskoj vjeri. Naišao je na dobričinu, bogatiju novcem nego umom, koji je izlanuo pred društvom da ima tako dobrog vina da bi ga i sam Hristos pio. On je to rekao prostodušno, nakićen vinom. To dojave inkvizotoru, pa pošto je dočuo da ima veliko imanje, a kesa mu puna, zavrgne protiv njega tešku parnicu da bi sebi napunio džepove. Dozove ga sebi i upita da li je tačno da je rekao sve ono za šta ga optužuju. Dobričina odgovori da jeste i ispriča sve kako se i dogodilo. Inkvizitor  mu reče da je od Hrista napravio pijanicu i da je zaslužio lomaču. To i još mnogo štošta mu reče razjarena lica, kao da je pred njim sam Epikur koji je poricao besmrtnost duše. Dobričina mu reče kako sažaljeva fratre kada pomisli samo kako im se crno piše na onome svijetu.

Kazat ću vam, gosparu, odvrati dobričina. Otkad dolazim ovamo, svakoga dana vidim kako dajete sirotinji kad pun velik koto juhe, a kad i dva, od onoga što preostaje vama i ostalim fratrima: pa ako vam se na onom svijetu za svaki kotao vrati stotinu, imat ćete toliko juhe da ćete se u njoj potopiti.

Premda su svi koji su sjedili za stolom s inkvizitorom prasnuli u smijeh, on se zbuni jer shvati da mu se ruga zbog njegovog licemjerja. Srdit, naredi mu da radi šta mu je drago, samo da mu ne izlazi na oči.

Sedma novela

Bergamino na lijep način novelom o Primasu i opatu iz Clunyja ukori neobičnu škrtost gospara Cana della Scala.

Filostroto poče svoju priču. Grešan i opak život popova često je znak zloće i lako daje povoda svakome ko želi o tome da govori da ih i kudi. Kao što se pronio glas po cijelome svijetu, gospar Can della Scala bio je miljenik sreće. Jednom je odlučio prirediti veliku svečanost u Veroni, na koju je došlo mnogo svijeta sa svih strana. Odjednom, ne zna se zašto, odustao je od svečanosti. U jednoj gostionici gospar Cane opazi Bergamina sjetna. Upita ga zašto je tako sjetan. Bergamino mu ispripovijeda novelu, baš kao naručenu za ovu prigodu.

Primas, istorijska ličnost, bio je veoma vješt latinskom jeziku i iznad svih drugih vješt stihotvorac. Radi toga je bio slavan i poštovan. I tamo gdje ga nisu poznavali, širio se dobar glas o njemu. Tako se dogodilo kada se jednom u Parizu našao u oskudici, što je zamalo vazda i bio, zbog toga što moćni cijene vrline. Čuo je o opatu za koga se mislilo da je najbogatiji poslije pape. Odlučio je da se uvjeri o darželjivosti opatovoj pa se rapita koliko je daleko od Pariza mjesto gdje on obitava. Odgovoriše mu da ima oko šest milja. Uputi se ranim jutrom tamo. Na tome dvoru je vladao običaj da nikad nisu postavljali na sto ni hljeb, ni vino, ni bilo koje drugo piće, dok god opat ne bi sjeo za sto. A kada svi posjedaše, stolnik poruči opatu da je jelo pripravljeno  i da čekaju na njega. Ulazeći u trpezariju, pogleda pred sebe i pogled mu pade baš na Primasa, koji je bio vrlo loše obučen, a opat ga nije poznavao. No, niko ga nije poznavao. Primas, izvuče jedan od hljebova koji je bio ponio sa sobom i poče ga jesti. Poslije nekog vremena, opat, reče jednom od slugu da provjeri da li je onaj čovjek otišao. Sluga mu reče da jede svoj hljeb. Opat reče: „Samo neka jede svoj hljeb ako ga ima, njihovog neće okusiti.“ Opat se pitao kakva ga to škrotst i gnijev muče. Činilo mu se da taj čovjek nije skitnica nego neka krupna riba. Htio je saznati ko je onaj čovjek i posrami se.  Da bi popravio grešku počasti ga što bolje. Naredio je da mu daju bogatu odjeću, novca i konja, te mu ostavi na volju da ide ili da ostane. Primas mu se zahvali, uze konja i vrati se za Pariz.

Gospar Cane, bistrouman čovjek, shvatio je šta mu je Bergamino želio reći. Prikazao mu je domišljato svoje nedaće, svoju vrsnoću i njegovu škrtost i šta očekuje od njega. Pošto plati Bergaminov račun krčmaru, pokloni mu jedno svoje bogato odijelo, novca i konja, te mu ovaj put ostavi na volju da ode ili ostane.

Osma novela

Guiglielmo Borsiere domišljatim riječima pokudi škrtost gospara Ermina de’ Grimaldi.

Lauretta reče kako je sada na njoj red da pripovijeda. U Genovi je prije mnogo godina živio plemić po imenu gospar Ermino de Grimaldi, koji je svojim novcem nadmašio bogatstvo najbogatijih građana za koje se u Italiji znalo. Pa kao što je bogatstvom nadmašivao svoje zemljake, tako je po škrtosti daleko pretekao sve škrtice svijeta. Baš u vrijeme kad se ništa ne trošeći Ermino obogatio, stiže u Genovu neki vrli dvorjanin, duhovit i uljudan, a zvali su ga Guiglielmo Borisere. Svi plemići su voljeli njegovo društvo.  Pošto je on nekoliko dana boravio u gradu, čuo je mnogo o lakomosti i škrtosti gospodara Ermina. Tako u razgovoru povede ga sa sobom, s još nekim Genovežanima, koji s njim bijahu u svojoj novoj kući koja bijaše vrlo lijepa. Pošto su je razgledali, upita ga: „Ded, gosparu Guiglielmo, biste li mi umjeli reći vi, koji vidjeste i čuste mnogo toga, nešto što se još vidjelo nije, a što bih dao naslikati u dvorani moje kuće?“

Guiglielmo mu odgovori – uljudno ponašanje. Ermino se posramio i gotovo u času je postao drugačiji nego što je do tada bio. Otada, takva je moće bila u Guiglielmovim besjedama i postao je najdarežljiviji plemić i niko kao on nije tako primao i častio strance u Genovi toga vremena.

Deveta novela

Neka gospa iz Gascogne prekori ciparskog kralja; on od slabića postade valjan vladar.

Došao je red na Elisu da govori. Neka vlastelinka pođe u hodočašće na Hristov grob, vraćajući se odatle, stiže na Cipar, gdje je neki prostaci grubo uvrijediše. To joj je zadalo takvu bol, te se nije dala utješiti, pa je naumila da se potuži kralju. Ali neko joj reče da je kralj takva kukavica i tako nesposoban da učini nekome dobro, ne samo što po pravdi ne kažnjava uvrede, pa je svako svoj jad i muku iskaljivao tako da je kralja vrijeđao i sramotio. Čuvši to ona gospa, odluči prekoriti spomenutog kralja za njegov kukavičluk. Otišla je plačući kod njega da traži zadovoljštinu na sramotu i tražila da je nauči kako da podnosi uvrede za koje je čula da su mu nanesene i da tako, naučivši od njega, može podnositi svoju.

Sam Bog mi je svjedok kako bih drage volje svoju uvredu dala tebi da mogu, kad ih ti tako dobro znaš trpjeti.

Kralj, koji dotle bijaše spor i lijen, kao da se iz sna probudio; prvo strogo kazni uvredu nanesenu onoj gospi, a onda uze progoniti svakoga koji se o čast njegove krune ogriješio.

Deseta novela

Meštar Alberto iz Bologne na lijep način posrami neku gospu koja je htjela njega osramotiti, jer je u nju bio zaljubljen.

Posljednja na redu bijaše kraljica ovog skupa. U Bologni je živio jedan znameniti doktor, slavan i na glasu u cijelom svijetu po imenu meštar Alberto. Bio je već star čovjek, na pragu sedamdesete ali duh mu je bio tako živ da se u njemu užegao ljubavni plamen. Ugledavši na nekoj proslavi prekrasnu udovicu koja mu neobično omilje. I ona kao i mnoge druge gospe, mislila je da se ljubavna strast može začeti i živjeti samo u nezrelim godinama mladića. Jednoga dana, dok se on šetao a ona sjedila sa drugim gospama, odlučiše da mu se narugaju. Pozovu ga u neko sjenovito dvorište. Na kraju ga upitaju kako to da se zaljubio u ovu krasoticu koju ljube mnogi lijepi, ljubazni i plemeniti mladići. Osjeti meštar Alberto da ga vrlo uljudno bockaju. On im odgovori metaforičnom pričom i one shvatiše poruku i posrame se.

Piščev pogovor

Ne sumnjam da će biti i takvih koji će prigovoriti da je moje kazivanje pretrpano šalama i brbljarijama, i da takvo pisanje ne dolikuje odmjerenu i razboritu mužu. Tima dugujem osobitu zahvalnost i zaista sam zahvalan što u svojoj revnosti pokazuju tako nježnu skrb za moj dobar glas. Ipak, na njihov prigovor, ovo odgovaram: priznajem da sam izmjeren i da su me u životu često mjerili, stoga, govoreći onima koje me nisu mjerile, tvrdim da nisam težak, već tako lak te plutam na vodi, a s obzirom na to da danas fratarske pridike, kojima oni kude ljudske grijehe, večinom vrve dosjetkama i glupostima, sudio sam kako to isto neće škoditi ni mojim novelama, napisanim da razgone sjetu sa lica žena. Ali ako li ih, pak, moje novele preveć nasmiju, iscijeliće ih brzo Jeremijin plač, muka Spasitelja našega i uzdasi Magdalene Pokornice.

Pojmovnik

• Novela – je prije Bokača bila živa književna vrsta, ali se nije smatrala uzvišenom, pravom književnošću. Rodila se iz narodnih, šaljivih i poučnih anegdota, koje su prerasle u kratke priče.