Cigani – Aleksandar S. Puškin

Bilješka o piscu

Aleksandar Sergejevič Puškin rođen je u Moskvi 1799. a potiče iz vrlo stare i osiromašene plemićke porodice. U ranoj mladosti je čitao svjetske klasike i učio francuski jezik. U kući njegovih roditelja često su gostovali poznati ruski pisci.

Godine 1811. postaje pitomac liceja u Carskom Selu. Pjesma Nataliji smatra se njegovim najranijim sačuvanim djelom. Objavljuje pjesmu Prijatelju stihotvorcu 1814. godine i to je njegovo prvo objavljeno književno djelo. Več 1815. objavljuje pjesme Uspomene u Carskom Selu i Liciniju. U Petrogradu iste godine dobija službu u Ministarstvu inostranih poslova. Piše odu Sloboda. Godine 1819. postaje član književnog kružoka „Zelena lampa“, koji je zapravo bio filijala antifeudalnog društva „Savez sreće“. Piše slobodoljubivu antifeudalnu lirsku pjesmu Selo. Okonačao je 1820. godine pisanje poeme Ruslan i Ljudmila. Politička sadržina pjesama donosi mu put progonstva na jug Rusije. Prilikom pokretanja pjesnika na jug, na saslušanje ga poziva general Miloradovič, kome su preci porijeklom iz Hercegovine. Tokom progonstva sreće brojne izbjeglice iz Srbije i sa Karađorđevim sinom Aleksom Petrovićem, te sa pojedinim srpskim kulturnim i naučnim radnicima. Piše pjesmu Karađorđevoj kćeri. Upoznaje se sa Bajronovim djelom. Njegova lirska pjesma Ugasila se zvezda dnevna, dovođena je u vezu sa Putovanjem Čajlda Harolda.

Godine 1821. upoznaje radikalnog vođu dekabrističkog društva – Pavla Pestelja koji je bio za rušenje monarhije u Rusiji i da se pobiju svi članovi carske porodice. Piše niz slobodoljubivih pjesama i utemeljuje žanr romantičarske poeme u ruskoj književnosti. Razočaran neuspjesima revolucionarnih i nacionalnooslobodilačkih pokreta u Evropi, zapada u krizu koja dolazi do izraza u nizu njegovih lirskih pjesama (Demon, Slobode sejač usamljeni). Otpušten je iz službe 1824. nakon sukoba sa general – gubernatorom Vornoncovom. Stalno je pod prismotrom policije. Zabranjen mu je izlazak iz spasiluka a u prismotru mu je uključen i otac što dovodi do pogršanja njihovih odnosa. Završava poslednju iz ciklusa „južnih poema“ Cigani – jednu od svojih najznačajnijih poema. Mnoge večeri je proveo slušajući narodne priče, bajke i pjesme od svoje nekadašnje dadilje Arine Radionovne, koja mu je poslužila i kao prototip za Filipjevnu u Evgeniju Onjeginu.

Slijedi niz romantičrskih lirskih pjesama: Moru, Akvilon. Tu je i programska pjesma Razgovor izdavača s pjesnikom.

Njegova tragedija Boris Godunov se smatra prvom realističkom istorijskom dramom u ruskoj književnosti. Objavljuje prvu glavu Evgenija Onjegina 1825. Car Nikolaj I nije dobio potvrde o Puškinovom učešću u radu tajnih društava i predlaže mu da bude cenzor svim svojim djelima koja napiše i objavi. Tako mu je pokazao svoju posebnu naklonost. Na carevu incijativu piše programski neknjiževni tekst O narodnom vaspitanju, koji car ocjenjuje kao neprihvatljiv. Objavljena mu je 1826. godine prva posebna knjiga pjesama. Protiv njega ponovo se pokreće politički postupak. Piše pjesme posvećene dekabristima Arion i Poslanica u Sibir. Krajem 1828. godine odlazi u Moskvu, gdje upoznaje Nataliju Gončarov, buduću suprugu. Zaprosio ju je 1829. godine. Putuje u Kavkaz, a nema odobrenje od vlasti za ovaj put. Krajem 1829. godine piše tekst romana Evgenije Onjegin, poznat pod naslovom Odlomci iz Onjeginovog putovanja.

U Književnim novinama piše književno – kritičke članke. Poznat je izuzetno plodan stvaralački Puškinov period  u vrijeme epidemije kolere, koji je morao provesti cijelu jesen u karantinu na imanju Boldinu. Ovaj period je poznat istoriji književnosti kao Puškinova „boldinska jesen“.

Uništio je rukopis desete glave Evgenija Onjegina i privodi rad kraju. Piše male tragedije. Ana Ahmatova će kasnije pisati kako nikad ni u jednom djelu svjetske poezije nisu moralna pitanja postavljana tako oštro kao u Puškinovim Malim tragedijama.

Prvim cjelovitim proznim realističkim djelom u ruskoj književnosti se smatra zbirka njegovih proznih pripovjedaka Belkinove priče.

U 1831. godini oženio je Nataliju Gončarov. Vraća se u državnu službu i dobija pravo da za pripremu naučne istoriske monografije o Petru Velikom koristi državni arhiv. U periodici 1832. godine objavljuje poslednju, osmu glavu Evgenije Onjegina. Piše roman u kome obrađuje motiv seljačke pobune. Njegov lirski ciklus Pesme zapadnih Slovena svjedočanstvo je pjsenikovog interesovanja za naše prostore i narodnu poeziju. Dostojevski ih proglašava remek – djelom.

Piše poemu Bronzani konjanik koja se u istoriji književnosti smatra njegovom glavnom realističkom poemom. Nije prihvatio careve sugestije za izmjene u tekstu, pa poema nije ni objavljena za vrijeme pjesnikovog života. Krajem 1835. godine dobija odobrenje za pokretanje časopisa Savremenik. Završava 1836. godine istorijski roman Kapetanova kći. Od te zime postaje žrtva oko organizovanog širenja spletki o ponašanju Natalije Gončarov. Da bi sprao ljagu svoje i ženine časti, poziva na dvoboj francuskog emigranta Dantesa. Smrtno je ranjen 29. januara, te umire u teškim mukama.

Njegovo djelo oslikava rusko društvo i slovensku dušu. Izuzetno je značajno za istoriju svjetske književnosti i rezultat je napora koji su vršeni u ruskom književnom XVIII vijeku. Puškinovim imenom završava početno, često epigonsko u odnosu prema stranim uzorima a počinje život velika ruska književnost devetnaestog vijeka – fenomen koji će zapanjiti Evropu.

Stvarajući svoje pjesničko djelo između: klasicizma, romantizma i realizma, on je stvorio ruski književni jezik. Zbog ove raznovrsnosti, Puškinovo ime će se često zloupotrebljavati u polemikama. Još jedan njegov izvor jeste bajronistička varijanta evropskog romantizma. Puškin je pjesnik romantičnog porijekla koji drsko ističe svoje pjesničko ja. Ovakav stav često je osuđivan, ali je pomogao Puškinu da razvije svoju poeziju.

U jednom svome pismu iz 1827. on je pisao:

Postoje dvije vrste besmislica: jedna potiče od nedostatka osjećaja i misli što ih se zamjenjuje riječima; druga od punoće misli i osjećaja i nedostatka riječi da se one izraze.

Puškin je stvorio sintezu između tradicije i novih elemenata. Ukinuo je suprotnost između crkvenjačkog slaveno-ruskog jezika, salonskog govora i seljačkog, prostonarodnog. Na temeljima njegovog jezika izrasla je ruska književnost.

Njegov savremenik Nikolaj Gogolj je napisao kako je Puškin izuzetna pojava ruskog duha. Da je to Rus na stepenu razvoja do kojeg će ruski čovjek doći, možda, kroz dvjesto godina. U njemu su ruska priroda, ruska duša, ruski jezik, ruski karakter izraženi jasno, u prečišćenoj ljepoti.

Njegoš mu je posvetio svoje djelo 1846. godine – Ogledalo srpsko, napisavši pjesmu Sjeni Aleksandra Puškina.

Analiza djela – Cigani

Poemu Cigani je počeo da piše u Basarabiji, a okončao je u Mihajlovskom 1824. godine. U Kišnjevu je upoznao život Cigana, što i opisuje u poemi. Ipak, u ovoj slobodi postoji bol. Kraj ove poeme je tragičan. Aleko ubija Zemfiru i njenog mladog ljubavnika. Tim činom on će dokazati da ne pripada svijetu slobodnih Cigana. Ovo djelo nosi sukob dva svijeta. Poema je pisana u stilu romantičarskih djela, a poenta zaključka je romantična slika svijeta. Ovom poemom istisnut je iz ruske književnosti herojski ep, koji je vladao u osamnaestom vijeku. Djelo je napisano u formi dijaloga između tri lika. Kroz stihove pisac prožima kritiku društvenog poretka svoga vremena.

Stil je jednostavan.

Vrsta djela: roman u stihu; poema;

Vrijeme radnje: kreće se u rasponu od dvije godine;

Mjesto radnje: Moldavija, stepe, ciganski tabor;

Ideja: iskušavanje granica moralnih normi u različitim kulturnim obrascima.

Osnovni motiv: ljubav sa tragičnim ishodom; emotivni krah kao gubitak smisla u životu;

Likovi

Glavni lik: Aleko;

Aleko: je čovjek koji dolazi iz nezdrave gradske sredine. Zamoren je civilizacijom. Slobodu nalazi među Ciganima – čergarima. Oni ga prihvataju, a on nalazi ljubav prekrasne Zemfire. Oduševljen je njenom prirodnom ljepotom. Iako je njegov dolazak u divljinu ostvaren, to nije dovoljno da se ostvari životna harmonija. Zamfirina ljubav se gasi, ona se zaljubljuje u drugog. Aleko gubi svoje iluzije i doživljava izgon iz tabora. On je socijalno determinisan gradski čovjek. Dostojevskom je on postao simbolom sloma individualzima.

Sporedni likovi: Zemfira i starac, njen otac;

Zemfira: mlada, ljepa, crnooka, divlja i slobodna. Na početku poeme zaljubljena je u Aleka i dovodi ga u tabor. Nakon dvije godine njena ljubav se gasi. Nije vjerna žena i slična je majci, koja je ostavila svoga muža i dijete radi drugog. Umire voleći prkosno sa slobodom i mladalačkim buntom na usnama.

Kratak sadržaj

Ciganski tabor spor i šuman seli se po Besarabiji. Razapeli su kraj starog druma uboge čerge. San im je vedar kao sloboda i spokojan pod nebom. Sprema se ručak, u polju konji pasu, a nezavezan medvjed mirno drijema. Čuju se pjesme, klici.

Jedan starac pod čergom još leži budan. Vatra gori, a njemu pogled bježi u stepu. Nema mu mlade kćeri. Ona luta sama po stepi. Navikla je na slobodu. Za njom se žurno pojavio i mladić, potpuno nepoznat starcu. Dovodi mu gosta. Pozvala ga je na noćište, a on želi da postane čergar. Prijeti mu zakon. To je mladi Aleko. Starac mu pruža zaklon i soluciju da ostane sa njima duže. Dijeliće sa njima krov i hljeb. Ako želi može kovati željezo ili biti pjevač ili obilaziti sa medvjedom sela. Aleko odlučuje da ostane. Zemfira kaže da će biti njen. Pošli su na put, sve je već od rane zore spremno. Magarci nose korpe sa djecom, putuje i staro i mlado. Čuje se pjesma, buka, urlik zvjeri. Starci i djeca su golog stasa, psi zavijaju. Sve je divlje i ružno, siromašno. Zemfira je sa Alekom i on sada osjeća mir i slobodu. Ali još ga neka briga mori. Strašne strasti vladaju u njegovoj mračnoj duši. Zemfira ga pita da li žali za prošlošću, gradovima i ljudima njegovog kraja. Aleko smatra da nema za čime žaliti, jer tamo ima mnogo zla, a slobode nema. Grad je zagušljiv i steže. Proljeće nije svježe, trguje se voljom a stide se da vole. Mole za novac i lance. Mnoštvo je predrasuda. Zemfira kaže da su im kuće lijepe, prostirke šarene a ženski ukrasi sjajni. Aleko u svemu tome vidi samo prazninu. Bez ljubavi nema veselja.

Ti imaš i bez skupih sprema, bez dragog kamenja što blista./ Ostani uveka takva ista! Ja takvu hoću da te imam/ I samo jedno sada želim: ljubav, izgnanje koje primam, i život s tobom svoj da delim.

Starcu je milo što ih Aleko voli, iako niko od njih nije bogatog roda. Ali smatra da nije ugodna sloboda onome ko je navikao na raskoš.

Prošle su dvije godine. Cigani se i dalje sele. Gostoljublje nalaze posvuda. Bez briga i žaljenja živi Aleko nov, skitalački život. U ovom društvu više ga ništa ne podsjeća na prošlost. Navikao je na ovakav život. Proljeće je, a Zemfira pjeva nad kolijevkom. Aleko blijedi.

Imam starog muža/ može da me reže/ Ne bojim se njega / Ni kad ognjem žeže.

Prezirem i mrzim/ I njegovo ime /Ja drugoga volim / Umirem za njime.

Aleku se ne sviđa ova pjesma. Ona pjeva za svoje zadovoljstvo i nije joj uopšte stalo da li se to njemu dopada ili ne.

Stari, gadni mužu / možeš me i seći / nećeš znati ko je / reči neću reći.

Ljubila sam njega / Ja u noćnoj rosi / Smejala se s njime / Tvojoj sedoj kosi!

Zemfira mu priznaje da sanja drugog. Nije je briga što se on ljuti, prkosno mu pjeva ovu pjesmu.

Starac govori da je ovo stara pjesma i da se njome ljudi zabavljaju. Nju je pjevala i njegova Mariula, uspavljujući pored vatre kćerku. Zemfira priznaje ocu da se plaši Aleka. U snu jeca, uzdiše, zove njeno ime. Starac joj govori kako on nju i u snu želi. Nema mira bez nje. Ali Zemfiru njegova strast više ne veseli. Ona želi slobodu. Ne želi više biti sa njim. Aleko je sanjao kako je neko među njima. Starac ga upita zašto toliko uzdiše kada su ovdje lijepe stepe, nebo, ljudi slobodni, a žene lijepe. Nema razloga za tugu. Aleko je očajan jer ga Zemfira ne voli više. Starac mu govori da je ona još dijete, a da je žensko srce kao u šali. Ko da joj nađe pristanište?  I ko da je spriječi da ne bludi?

Aleko se sjeća kakva je prije bila. Spasavala ga je turobnih misli svojom vedrinom i poljupcima punim slasti. Starac mu ispriča svoju životnu priču. Bio je tada još mlad i kosa mu je bila vrana. Poznavao je mnoge ljepotice ali jedna ga je zasjenila. Mariula je bila samo godinu dana u njegovom životu. Jednom su sreli tuđi tabor koji je zanoćio u šumi pored njih.

Pa otišli sa toga mesta. / I ostavivši kćer sa grudi / I Mariula s njima nesta.

Kada se probudio, pored njega više nije bilo njegove žene. Zemfira je plakala za majkom. Od toga časa, zamrzio je žene i lica koja joj liče. Nije htio više nikada biti sa drugom. Aleko ga upita zašto nije pošao u potjeru za njom, pa ih isjekao. Starac mu objašnjava da je mladost slobodna ko ptica. Aleko nije takav. On ne može da prepusti drugome svoja prava. On želi osvetu.

Mladi Ciganin moli Zemfiru da ga poljubi. Ona mu govori kako joj je muž ljut i zao. Govori mu da ide i obećava ponovni susret.

Aleko spava i ljubomora ga muči u snu. Skamenila mu se duša. Uzdrhtao se, diže i sluša… luta kraj kola. Svuda vlada muk i samo sjajan trag vodi nekud kroz rosu. Aleko pođe zloslutnom stazom. Na kraju puta čuje šapat nad oskrnavljenim grobom. Ona govori mladiću da mora ići. Muž može da se probudi.

ALEKO: Već sam budan. / Ne žurite se! Kud bez mene? Biće vam dobro, tu kraj groba!

Ubija mladog Ciganina. Zemfira ne želi više da ga se plaši. Ponosna je. Ne želi da ga moli, već ga proklinje zbog zločina. Aleko je ubija.

ZEMFIRA: Ja umirem i volim.

Već se probudio dan, a Aleko je sjedio na grobu sa nožem. Pred njim su bila mrtva tijela. Strašan je bio u licu. Stigao je i ciganski tabor, iskopan je grob. Starac je skamenjen posmatrao žrtve. Sahranili su tijelo pored tijela. Starac mu je rekao da ide od njih sa svojom gordošću.

Kod nas vaš zakon ne postoji, / Od njega niko tu ne strada, / šta će nam krv i jadi tvoji? / Ne kažnjavamo smrću ljude. / Ali s ubicom ko da bude? Ne pristaje naš udes tebi, / Slobodu hoćeš samo sebi…

Tabor se izgubi u stepi dalje od toga mjesta. Ostala su jedna kola u kobnom polju.

Kada se s polja s krikom digne / Ždralova poznih jato žurno / I odleće u mesta mila / Pogođen smrtno kobnim zrnom, / Ostaje jedan na tlu crnom / Opustivši bez moći krila…

EPILOG:

Od kobnih strasti svud se strada / I nas od njih ne štiti ništa…