Antigona (Sofokle) – Lektira

Bilješka o piscu

Sofokle (496 – 406)  je živio devedeset godina u petom vijeku prije nove ere.  Imao je u svom dugom životu priliku da vidi uspon i pad atenske demokratije. Do nas je stiglo svega sedam njegovih tragedija od ukupno sto dvadeset i tri. Njegova djela su naječšće nagrađivana prvom nagradom.

Potiče iz ugledne porodice. Bio je lijep i pobožan čovjek, omiljen među sugrađanima. Obavljao je u Atini državne funkcije. Vjeruje se da je on napisao raspravu O horu, koja danas nije sačuvana. Uveo je običaj pisanja samostalnih tragedija. Bio je sklon razmišljanju o čovjekovom mjestu u svijetu u kome ima premalo svjetlosti. Stvarao je u vrijeme najvećeg procvata atenske demokratija. Eshil, Sofokle i Euripid predstavljaju jedinstven trolist jednog istog istorijskog i umjetničkog fenomena. Na dramskim takmičenjima, tri tragedije u trilogiji su morale biti povezane u jednu tematsku cjelinu. Sofokle je na takmičenju nastupao sa tri nezavisne cjeline: Kralj Edip, Edip na Kolonu i Antigona.

Čitavog života, i u ratu i miru je bio istaknuta ličnost javnog života. Bio je vojskovođa, diplomata, pjesnik, prijatelj Perikla i ljubimac cijele Atene.

Tragedija je nastala u šestom vijeku prije nove ere. Eshil, Sofokle i Euripid su u Atini postavili scenu dramu koja i danas predstavlja tragički korpus. Nakon petog vijeka pisci prestaju da uzimaju teme iz mitova i počinju da izmišljaju svoje teme. U djelu O pesničkoj umetnosti Aristotel govori o karakteristikama tragedije.

Tragedija nastaje iz ditiramba, preobražajem satirske pjesme. U pitanju je horska pjesma u slavu boga Dionisa. Satiri su bili zamišljani u obliku jarca, pa otuda i riječ tragos – jarac (jarčeva pjesma). Pjevači su bili ogrnuti jarčevim kožama ili su pjevači učestvovali u žrtvovanju jarca.

Satirska igra bila je sastavni dio prikazivanih tragedija u Atini. Mitovi koje je tragedija dramatizovala najvjerovatnije su na samom početku bili iz kruga legendi o Dionisu. Tragedija je očuvala ritualne oblike drame smrti i ponovnog rađanja boga Dionisa. Kasnije je Dionis zamijenjen nekim drugim licem, a koji umjesto njega doživljava tragičan kraj.

U Atini su tragedije prikazivane u proljeće na praznik Velikih Dionizija. Uz prinošenje žrtvi su organizovana i razna takmičenja. Zatim su dodata takmičenja tragičkih pjesnika. Država je snosila troškove pripremanja predstava. Takmičila su se po tri pjesnika. Svaki sa trilogijom. Glumci su nosili maske, a koturni su uvedeni tek kasnije. Glumili su samo odrasli muškarci. Pozorišta su za naše pojmove bila ogromna. Pisac je bio i reditelj i kompozitor i glumac. Za Sofokla je rečeno kako je zbog slabog glasa prvi prestao da glumi.

Hor u Sofoklovim dramama je još uvijek imao veliku ulogu. Gradio je prelaze između pojedinih scena i svojim komentarima izoštravao njihov unutrašnji smisao. Svoje dionice pjeva uz pratnju muzike  i uz ritmičke kretnje što proizilazi iz ritualnog karaktera drame. Dramske predstave dio su kolektivnog rituala. U zbornoj pjesmi Antigone (koja je himna čovjeku) istaknuta je uloga čovjekove borbe za najsvjetlije ideale. Ovaj zbor je nadahnuo i mnoge muzičare.

Robovi i žene nisu dolazili na predstave.

U staroj Grčkoj sveštenici jesu postojali, ali ne kao profesionalni stalež niti su imali zajedničke interese. Svako je mogao da bude sveštenik. Neki sveštenički položaji su pripadali pojedninim porodicama. Ne samo da nisu postojali tekstovi u kojim je zapisana religiozna doktrina, nego nikada nije uspostavljena ni jasna granica između religiozne i profane literature. Bogovi su sastavni dio svijeta.

Tragedija nije samo umjetnički oblik, ni samo dio religioznog rituala nego i društvena ustanova. Hor koji nastupa u tragediji je zastupnik kolektivnog bića. On izražava osjećanja građana. Uglavnom je junak heroj iz nekog starijeg vremena. Religijska tragedija i njena etika su zastupljene preko junaka tragedije koji je živio u prošlosti. Kod Grka ne postoji ideja apsolutnog prava već različiti nivoi. Pravo je ono što kaže onaj u čijim rukama je vlast i koji raspolaže silom. Problem ljudske odgovornosti postoji kada su ljudski i božanski nivo odjeljeni toliko da se suprotstavljaju.

Tragedije su bile dio ustaljenog obreda sa tačno utvrđenim oblikom. Počinje sa prologom (uvodni govor) u Antigoni je to govor Antigone i Izmene. Potom stupa hor, čija se pjesma dijeli na strofu i antitrofu. Glasnik izvještava o onome što se dogodilo van scene.

U Antigoni Sofokle dramatizuje mit koji je pripadao krugu tebanskih legendi. Grčki tragičari za predmet svojih drama uzimaju isključivo sadržaje herojskih legendi i mitskih predanja. Za njih je mitsko predanje gotovo kao istorija. Mit je predstavljao tumačenje života na osnovu kolektivnog saznanja. Junaci grčkih tragedija se na pozornici pojavljuju kao svima poznati likovi i slika kolektivne svijesti. Tragički pjesnici iznova tumače svima znani mit.

Gordi heroji grčkog mita, iskaču iz uređenog svijeta u kojem čovjek smijerno živi. Čovjekovim suočavanjem sa okolnostima ne upravlja njegova volja već volja bogova, ili pak sama Sudbina (gr. Moira) kao sila jača i od bogova. Svaki čovjekov neposluh hibris postaje njegova tragička krivica.

Tragično je na neki način uvijek dostojanstveno. Sofokle je smireni stvaralac a njegova tragika obiluje uzvišenom lirikom.

Predistorija Antigone

Nakon Edipovog odlaska iz Tebe, njegovi sinovi blizanci Polinik i Etiokle, izabrani su za tebanske vladare. Etiokle, koji je prvi stupio na vlast, odbija bratu da ustupi presto kada je došao red na njega. Polinik, uz pomoć svoga punca skuplja vojsku i kreće na Tebu. Opsjedaju grad ali sreća nije na njihovoj strani. Polinik predlaže da pitanje vlasti u Tebi odluči dvoboj između njega i brata. U tom dvoboju obojica ginu.

Njihov ujak Kreont je preuzeo komandu nad vojskom i Teba je odbranjena. Postao je novi vladar. Nije dozvolio da se pokopaju mrtvi napadači među kojima je Antigonin brat – Polinik. Izdavanjem naređenja da ostane nesahranjen on slijedi zakon koji ne dozvoljava pokop neprijatelja države. Mrtvi pripadaju podzemnom svijetu, a da bi se duša smirila, sahrana je neophodna. Tu obavezu mora da izvrši porodica preminulog. Ovdje počinje radnja Antigone.

Lica

Antigona; Ismena, kći Edipova; Kreont, car tebanski; Euridika, žena njegova; Hemon, sin njihov; Tiresija, prorok; stražar, prvi glasnik, drugi glasnik; kolo staraca tebanskih, pratnja Kreontova i Euridikina.

Glavni lik – Antigona: Antigona je bila kći tebanskog kralja Edipa. Njena braća su Polinik i Etiokle. Ovaj lik je reljefno uvjerljiv i predstavlja odnos pojedinca i vlasti. Ona je studija jedne idealne herojine. Vodilo se mnogo polemika oko Antigoninih riječi i postupaka. Najviše spora izaziva Antigonin završni monolog u kome ona izjavljuje da ne bi povrijedila zakone države da se radilo o njenom mužu ili sinu, a ne o bratu. To je u direktnoj suprotnosti sa njenim odlučnim zastupanjem nepisanih zakona koji odlučno zahtijeva od porodice da sahrani svoga člana. Sporio se i njen grub odnos prema Ismeni. Ipak, njen uzvišeni karakter i njena duhovnost i danas izaziva divljenje.

Engleski romantični pjesnik Šeli rekao je povodom nje: „Neki su od nas, u nekom ranijem životu, voljeli jednu Antigonu; posljedica toga je da se više ne možemo zadovoljiti nikakvom drugom ljudskom vezom.“ Antigonin grijeh je u tome što je prihvatila jednu moralnu silu a povrijedila onu drugu. Morala je stradanjem platiti za svoju jednostranost. Ona živi pod Kreontovom državnom vlašću i sama je kraljeva kći i Hemonova vjerenica, tako da bi se morala povinovati kraljevoj zapovijesti.

Kami smatra da je ona apsurdna junakinja jer živi za to da bi mogla umrijeti. Ona shvata da je tuđa, ne samo u šutljivom kosmosu, već i u svome gradu. Bira smrt da bi dala smisao svome životu. Ona se žuri da odveže pojas svoje haljine. Njeno samoubistvo je čin očajanja. Apsurd je pobijedio Antigonu.

Kreont: njegov postupak vrijeđa i ljude i bogove. Čitav pozorišni komad je uperen protiv njega. Protiv njega su i državne starješine koje sačinjavaju hor i narod u cjelini. Protiv njega je prorok Tiresija i njegova rođena porodica. On ne sluša nikoga. Tvrdoglav je i upropaštava sve oko sebe. Na kraju postaje sjenka od čovjeka. Kreont je suprotnost Antigoninom karakteru. On je figura – pozadina.

Ismena: sve što je plemenito, samo po sebi je tihe naravi. Ismena je suprotnost svojoj sestri. Njen lik je važan da bi se mogao razvijati Antigonin karakter.

Analiza djela

Ova tragedija je jedno od  remek – djela svjetske književnosti. Nastala je u vrijeme državnika Perikla. U to vrijeme je izgrađen i hram Partenon na Akopolu. Djelo izražava genije ne samo pjesnika nego i kulture.

U Antigoni pisac je pisao manje patetičnim i prefinjenijim jezikom. Njegov stil je bio uzvišen i daleko od običnog razgovornog jezika.

Ova tragedija je najviše proučavana, prevođena. Karakteri su prefinjeno oslikani. Postavlja se pitanje da li je ovo politička drama ili drama svijesti jedinke? Djelo se bavi problemom nepisanih zakona i tako doprinosi teoriji države i prava. Njen koncept počiva na herojskoj tradiciji.

Aristotel je cijenio Sofoklovo majstorstvo u vođenju dramske radnje u kojoj je sve logički povezano i uvjerljivo. Rasplet je posljedica nužnog toka zbivanja. Likovi nisu ocrtani u kontrastu crno – bijelog, dobra i zla. Stradaju zbog tragičke krivice.

Ističe se zaokruženost i cjelovitost radnje, koja je koncentrisana oko jedne prelomne tačke života. Sofoklovski model drame kasnije je prihvaćen kao dramski ideal.

Njemački pjesnik Gete je Kreonta osudio kao velikog tiranina. Smatrao je da Kreont i ne postupa iz državničke vrline, nego iz mržnje prema mrtvom. Smatra da se ovakav postupak ne može nazvati državničkom vrlinom. Gete smatra da Sofoklova lica imaju govornički dar i da je slušalac uvijek na strani onoga koji je posljednji govorio.

U antičkom svijetu tragička sudbina individue se odvija na široj pozadini, na planu mitsko – religiozne svijesti čitave zajednice. Čak iako se ličnost slobodno kreće, ona zavisi od države, porodice i sudbine. Kod Grka su životni odnosi jednom zauvijek dati kao nebo pod kojim žive.

Šta je za nas danas vrijedno u djelima klasika? Antigona je najbliža od svih grčkih tragedija, jer mi u sebi samima nalazimo onakav isti sukob koji prožima tu dramu. Sukob između prava individue i prava društvene zajednice; između osjećanja ljudske jedinke i razloga društvene zajednice.

Grci su bili vrlo osjetljivi na nepostojanost nečije volje. Veličina njihovih heroja je bila u njihovoj nepokolebljivosti.

Svaka nova generacija klasičnim djelima daje nova značenja. Poljski kritičar Jan Kot, poznat po knjizi „Šekspir naš savremenik“ pristupio je tumačenju ove drame kao apsurdnoj.

„Ima mnogo toga što je čudno, ali ništa po svojoj čudnovatosti ne nadmašuje čovjeka“. U riječima zbora, prije Antigoninog dolaska, stoji Himna čovjeku. Ovdje bogovi nisu ni spomenuti. Čovjek je izumio govor, njegova misao je brža od vjetra. On je najrazboritiji i najjači od svih stvorenja. Ali to stvorenje je otuđeno u odnosu na prirodu kojom je ovladao, otuđen je u gradu koji je sam podigao. Njegova pohlepa nema granica. Nema bijega kojim može pobjeći jedinom napadu smrti.

Kada bismo Antigonu preveli u naš svijet judejsko – hrišćanskih shvatanja, morali bismo reći da je ona pobožna.

Njemački filozof Hegel je u svojoj Estetici postavio ovu Sofoklovu dramu kao uzor prave tragedije.

Književni rod: drama;

Književna vrsta: tragedija;

Mjesto radnje: Teba;

Vrijeme događaja: vladavina kralja Kreonta.

Ideja: od pamtivijeka boži bič baca na koljena ohole i silne.

Osnovni motiv: Antigonina odluka da slijedi zahtjeve srca, krvi, roda i da uprkos silama vlasti oda pogrebnu počast svom mrtvom bratu Poliniku.

Kratak sadržaj

Pozornica prikazuje carski dvor u Tebi sa troje vrata: na srednja idu Kreont i Euridika, a na desna – dvorjanstvo, Antigona i Ismena, a na lijeva stranci.

Prvi čin

Dolazi Antigona a za njom Ismena. Antigona se žali Ismeni kakvo zlo je zbog Edipa Div učinio na njima živima: kralj je izdao naredbu da se njihovom bratu uskrati pogrebna čast. Kreont je jednog brata časno sahranio da ga mrtvi poštuju, a građanima je naredio da Polinika niko ne pogrebe i ne okuka, već da ga bez groba i plača puste da bude plijen gladnim pticama. Antigona je odlučna u tome da sahrani svoga brata, makar sama. Ismena je opominje na oca koji je otkrivši svoje grijehe, sam sebi iskopao oči. Oba brata im propadoše istom smrću i jedan drugoga bratskom rukom ubiše. Njih dvije su sada same ostale.

Na umu treba imat’ ovo: žene smo, pa ne možemo biti boj s muškarcima; a onda – jer nad nama jači vladaju – mi slušat moramo i to, i gore još. Pa stoga ja ću podzemnike moliti da oproste, jer ovo sila goni me, a poslušaću one koji drže vlast, jer napor preko snage – besmislen je trud.

Antigona odgovara sestri da je neće više zvati u pomoć i neka postupi kako god želi ali ona će brata sahraniti. Ako treba i sama će s njime u grob poći. Ismena, opet, smatra da ona ne čini ništa nepošteno samo se osjeća nesposobnom da prkosi građanima. Plaši se Antigoninog stradanja.

Drugi čin

Na sceni je Kreont. On je nova vlast otkako se braća pobiše između sebe. Stražar mu donosi vijest da je neko upravo sahranio pokojnika. Posuo mu je tijelo suhim prahom i kako treba izvršio sveti obred. Kreont se pita: ko se to usudio?

Kolo pjeva kako je svijet pun sila, ali ništa nije jače od čovjeka. Preko sinjega mora plovi dok duva jug, zemlju vazda iscrpljuje, od ljeta do ljeta mu se plug vijuga. Ptice hvata zamkama, tako i morske dubine plod. Kroti divljač a konje u jarmove sapinje.

I rečima i mislima / brzokrilim i državnom / životu dovinu se. Nauči se od mraza branit’ studenog’ / od pljuska dažda nemilog – taj svemoćnik.

Žudnju naginje čas na zlo, čas na dobro.

Kolo uočava Antigonin čin. Sluti da se ogriješila o kraljevu naredbu. Stražar govori Kreontu da se nikada ne treba kleti jer nova misao poriče staru. Stražar je zatekao Antigonu kako kiti grob i predaje je Kreontu.

Stražar govori kako su nakon njegove naredbe odmah sav prah sa mrtvaca sklonili i otkrili natrulo tijelo. Nakon što su se uklonili, pojavila se djevojka i gorko zakukala. Kada je opazila pokojnika golog, ona kletvom poče sve da proklinje. Opet je donijela suhog praha i izlila trostruku žrtvu na mrtvaca, pa ga posveti. Oni potrčaše i uhvatiše je ali ona ne pokaza strah. Stajala je ne krijući ništa. Kreont je upita da li priznaje ili poriče da je to učinila? Antigona priznaje.

Kreont je pita da je je  znala za njegovu naredbu? Ona mu odgovara da je to svima bilo jasno.

KREONT: I ti se drznu zakon taj da pogaziš?

ANTIGONA: Ta ne objavi Div mi ovu naredbu nit’ Pravda, sustanarka donjih bogova, ovakve zakone za ljude postavi. I ne mišljah tvoj proglas da je tako jak da ti ko smrtan čovek smeš se uzdići nad nepisane, večne božje zakone. Jer oni traju, ne od danas, juče – ne, već oduvek, i niko ne zna otkad su. Pa rad njih, volje se ne bojeć’ ničije, ja ne hteh da me kazna božja sustigne. Ta znala sam da mreti moram, kako ne? Pa da i ne naredi ti. No umrem li pre vremena, to ko dobit opet uzimam.

Antigona smatra da svako ko živi u jadima kao ona, našao bi sreću u grobu. Ako ju i sustigne kob – ona ne žali.

Kolovođa uviđa da se u kćerke pokazuje strasna ćud oca. Ne zna zlu da popušta. Kreont govori da takva prkosna i tvrda ćud najprije klone jer i najčvršće žezlo se slomi. On zna da se i bijesni konji ukrote malenim uzdama. Gordost ne dolikuje onome ko je sluga bližnjem svome. Kreont smatra da njegova muževnost ne smije dozvoliti da Antigonin neposluh ostane nekažnjen. Pa neka je i kći od sestre neće pobjeći sudbini. Šalje i po Ismenu. Antigona ga pita šta želi još više od njene smrti? Ona smatra da nema veće slave za nju od te što je bratu okitila grob. Kreont joj odgovara da samo ona to vidi na taj način. Antigona, opet, smatra da i ostali misle poput nje i vide, samo su usta stisnuli. Nije sramota poštovati svoga brata.

Kreont je pita zašto čini milost bezbožniku  kada je imala još jednog brata? Kreont smatra da je jedan zemlju im branio, a drugi harao. Dušman kada umre nije prijatelj!

Antigona odgovara da je ona stvorena za ljubav a ne za mržnju. Stiže i Ismena koja proliva suze za sestrom. Kreont govori Ismeni kako mu se po kući šuljala kao guja, te da nije znao da hrani dvije propasti. Pita da li je i ona znala za grob? Ismena odgovara da je ona učinila to djelo i da je učesnik pa nosi krivicu. Antigona odgovara da nije to učinila sa sestrom.

ISMENA: Al’ nije mene stid u tvojoj nesreći da s tobom plovim putem ove nevolje.

Ismena moli sestru da joj ne zabranjuje da umre s njom. Ne želi da živi bez nje. Antigona smatra da je jedini način da joj se pomogne taj da Ismena spasi sebe. Ismena je željela život a Antigona smrt.

Ti ovima, ja onima se htedoh svideti. Priberi se! Ti živiš! Moja duša je već davno mrtva, služi samo mrtvima.

Kreont misli da su obe djevojke potpuno poludjele. Ismena mu odgovara da pamet urođena ne ostaje u onih koji pate, no se remeti. Ismena pita Kreonta zar će svome sinu vjerenicu smaknuti?

KREONT: I druge njive žude mlade plodnosti.

Odvode Antigonu i Ismenu.

Hor pjeva kome bogovi kuću potresu, već svaki mu naraštaj prate.

Nada, bludnica velja ta, mnogim ljudima pomaže, a mnogim je dim nestalnih, praznih želja; ne znadu što im gamiže, dok žarki oganj noge im ne oprži. Slavljenu reč pametno neko izusti; kad u jad koga baci bog, on za zlo to ne uzima, no dobra traži u tome; a kratak trenut boravi izvan jada.

Kreont pita Hemona da li je ljut na njega zbog presude koju je odredio njegovoj zaručnici. Hemon mu govori da će ga vazda slušati i da mu neće biti nikada brak na mjestu prije dobra kojim ga otac savjetuje. Kreont govori kako ljudi mole bogove da im djeca poslušna diče domove. A kome se djeca rađaju rđava – taj sam sebe izrodi. Ne smije sebi dozvoliti da zbog ženske naslade izgubi pamet. Antigonu treba da odbaci kao dušmanku i da je pusti u Hadu da nađe ženika. Kreont ne želi da njeguje neposluh. Jer ko je u svom domu čovjek uredan, i građanima taj će biti pravedan. Od nepokornosti nema većeg zla. On gradove razvaljuje i domove raskopava. Ženi nikako ne treba podleći.

HEMON: Bogovi, oče, daju razum ljudima od svega blaga što je blago najveće. Al’ istinu ti katkad vide i drugi. Od tebe mogu bolje ja da vidim sve što zbori ko il’ radi il’ prekorava. Jer pred tobom se boji čovek pučanin da zbori ono što ti čuti ne voliš. A ja sa strane dobro mogu slušati tu momu kako varoš sva oplakuje šta ona, od svih žena najnedužnija, najsramnije za dično delo umire.

Moli oca da popusti jer i kad bujice zimi udare, tu drvo što se savija grane očuva, a što se opre s korijenom se izvali. Tako i brodar kad na jedru jako nategne uže, neće nimalo da popusti, on brodi dalje  okrenutom palubom.

Kreont se pita zar on sa sijedom kosom od mladog momka da uči pamet? Hemon smatra, iako je mlad, da treba više gledati na samo djelo a ne na godine. Kreont je taj koji vlada, ali Hemon smatra da grad ne pripada samo jednom čovjeku.

• Zar onom grad ne pripada ko vlada njim?
• No, lepo li bi pustinja te slušala!

Hemon smatra da mu je otac poludio, a Kreon sina vidi kao roba ženi. Ne dozvoljava mu da ga grdi i odlučuje da Antigonu ubije pred njegovim očima.

HEMON: Zar preda mnom? Odbaci svaki pomišljaj! Tu neće pasti ona, nit’ ćeš igda ti mog lica videt’ više svojim očima; već besni tu pred pokornim drugovima.

Kreont odlučuje da Antigonu odvede tamo gdje ljudska noga ne gazi i da je sakrije u jamu kamenu. Hrane će joj dati tek toliko da grijeha ne bude i da ne bi ljaga cijeli grad ukaljala. I ondje da se moli Hadu koga jedino poštuje pa će shvatiti kako je uzaludan rad kad čovjek poštuje ono što krije Had.

Vode Antigonu.

Oh, gledajte me, ljudi zavičaja mog, poslednjim putem sad stupam, sunašce žarano gledam, evo, poslednji put, nikad više! Živu me Had vodi, kud će otići svi, na obale Aheronta; svatovac ne pevaše mi niti mi kogod još k’o mladoj pesmu zapeva već Aheront mi ložnica!

Kolovođa govori, iako je Antigona smrtnik, postigla je veliku slavu svojim stradanjem. Antigona će sada boraviti između dva svijeta: niti sa živima, niti sa pokojnicima.

Materin odre klet na kom je majka mi rođeno čedo grlila, nesrećnog moga babajka, te nesrećnicu mene rodila! Ja k njima sada prokleta i neudata polazim! O jao, brate moj, ti zlosrećnu si ljubu našao, pa si svojom smrću živu mene u smrt povukao!

Kolovođa govori da su bogovima dragi oni koji poštuju mrtve, ali kršiti vladarski zakon – to građanin ne smije da radi.

Bez suza, bez drugova me i bez svatovca jadnicu već putem vode spremljenim! Više ne mogu jadnica gledati ovo sveto oko svetlosti. Udes moj neožaljen od dragih niko ne žali.

Antigona polazi u novi dom. Svjesna je da nikada neće postati majka. Sada je vode nevjenčanu u grob. Pita se kakvu je to božiju zapovijest prekršila? Koga od bogova da zove u pomoć?

No ako bogovima dopada se to, u teškom jadu svoje grehe priznaću, a greše li ovi, ne stiglo ih veće zlo no moje što ga protiv pravde čine mi!

O gledajte, tebanski plemići vi, gde jedina ostah, careva kći, i kako i od koga pogiboh ja što svetost sveto poštovah!

Dolazi starac Tiresija. Tiresija mu govori da će čitav grad stradati zbog njegove odluke. Bogovi više ne primaju njihove molitve. Tiresija mu govori da se osilio previše i da mora osuditi njegove postupke. Ne smije više zlostavljati leš. Zar je junaštvo opet mrtvaca ubiti?

Kreont misli da su ga svi izdali, ali uprkos svemu ne želi da pokojnika položi u grob. Tiresija Kreonta vidi kao ludog čovjeka. Otkriva mu da neće mnogo krugova obići sunce a Kreont će od svoje krvi mrtvima jednog mrtvaca vratiti u zamjenu jer je sa gornjeg svijeta bacio u donji živo stvorenje. Pokojnika koji mu ne pripada je zlostavljao i zato Srde šalju Had i bogovi da ga ko osvetnice vrebaju i da ga u istu sruše nevolju. Od plača će mu grcati dvor. Tiresija se obraća svome vodiču: „A ti me, sinko, mojim vodi dvorima nek ovaj srce na mlađima iskali, i nauči da gaji jezik mirniji i bolju ćud no onu što je ima sad!

Kreont je zbunjen. Odlučuje da promijeni odluku. Glasnik javlja da je Hemon poginuo. Stiže Euridika, Kreontova ljuba. Čula je za nesreću. Glasnik joj govori kako je Polinikov leš ležao rastrgan od pasa. Pomolili su se sa raskrsnica bogovima i napravili mu grobnu humku. A onda su krenuli smrtnoj ložnici Antigone. Čuo se lelek Hemonov. Antigona se u dnu ćelije objesila a Hemon je grlio oko pasa i jaukao za izgubljenom draganom i nesuđenim brakom. Kada je spazio oca, navalio je mačem na njega. Kreont mu je umakao, ali Hemon je sam sebe ubio pa Antigonu još svjestan rukom obavio klonulom. Mrtav je na njoj mrtvoj. Bračna slast mu osvanula u Hadovim dvorima a on je pokazao kako je bezumlje čovjeku od svih jada – jad najveći.

Euridika odlazi i sluti se novo zlo. Četvrta pojava je jadikovka. Kreont jadikuje zbog ludosti koja ga je obuzela. Prekasno je shvatio pravdu i izvukao pouku. Dolazi mu i drugi glasnik koji govori da je i Euridika mrtva. Otvaraju se vrata i vidi se Euridikin leš. Udarila je sama sebe ispod srca kada je saznala za Hemonovu smrt.

Hemon jadikuje.

Odvedite odavde čoveka ništava, što ubi te, čedo, nehotice, a i tebe, ljubo! Oh, nesrećnik ja! Oh, koga da pogledam, kuda ću sad? U rukama mojim na krivo sve, nepodnosiva na mene surva se kob.

Kolo završava tragediju poukom:

Za kovanje sreće najprvi je malj da razuman budeš: nikada red ne remeti božji! Za oholu reč pretrpeti mora hvališa pust udarce teške, u starosti ga pameti nauče.

POJMOVNIK

Skena – predstavlja fasadu palate ili hrama. To je bio Sofoklov izum. Korišteni su i dramski rekviziti.

Stihomitija – kada su evropski humanisti s kraja XIV vijeka ponovo otkrili antičku dramu i počeli je iznova izučavati, oni su prihvatili Aristotelov sud  o Sofoklovom geniju, naglašavajući uz to još jedan njegov značajan dramski postupak – stihomitiju. To je dijalog u kome se izmjenjuju kratke replike (jedan ili najviše dva stiha), kao što je to u dijalogu Kreonta i Antigone na početu trećeg čina. Za razliku od dugih, zamornih monologa, Sofokle tim postupkom u dramski govor unosi živost i napetost dijaloga.

Dramski sukob: po Hegelu dramski sukob ne predstavlja samo konflikt između izdvojenih pojedinaca več i suprotstavljanje nekih viših životnih principa. Tragedija razlaže ukupnu sadržinu života na izdvojene sile koje se nalaze u toj izdvojenosti. Pošto obe strane u tragičkom sukobu povređuju harmoniju svijeta, onda ishod sukoba mora podrazumijevati izmirenje tih supstancijalnih sila kako bi se objelodanila moć vječitog života koja se upravo probija do svoje suštinske harmonije.